Biškup ddr. Štefan László narodio se je u Bratislavi, a odrastao - po ranoj smrti oca - u Trajštofu. Majka, učiteljica Marica, skrbila se je za dobar odgoj. 1931. položio je ispit zrelosti i potom študirao teologiju u Beču. 19. julija 1936. zaredjen je u katedrali sv. Štefana u Beču za svećenika apoštolske administrature Gradišća. 30. januara 1954. je msgr. ddr. Štefan László imenovan za apoštolskoga administratora Gradišća, a 20. septembra 1956. imenuje ga papa Pijo XII. titularnim biškupom Metellopolisa.

Na Martinju 1956. je kot prvi biškup iz Gradišća zaredjen u stolnoj crikvi u Željeznu. Blagoslovno djeluje i pelja novu biškupiju s velikom pastoralnom skrbljivošću i pažnjom do 1992. ljeta, kada ga naslijeduje generalni vikar dr. Pavao Iby.
 

Značajan dogodjaj u žitku i djelovanju biškupa ddr. Štefan Lászlóa je bilo njegovo sudjelovanje na Drugom vatikanskom koncilu (1962. - 1965.), kade je bio kotrig u komisija za apoštolat laikov i masovne medije.

Pokrenuo je dvi dijecezanske sinode i dva dijecezanske dane:

Od 9. do 12. marca 1959. održana je u Željeznu Prva dijecezanska sinoda; kot rezultat ove sinode publicirano je kodificiranje dijecezanskoga prava u knjigi s naslovom “Prva sinoda Željezanske biškupije, 1961” ter je s 1. novembrom 1961. obavezno.
 

Druga dijecezanska sinoda tanačila je pri tri sjednica od novembra 1970. do oktobra 1971.; rezultati izdani su u posebnom spisu.

1980. bio je Prvi dijecezanski dan, ki je od velike važnosti za nas Hrvate - rezultati ovoga pastoralnoga sinodalnoga postupka izdani su u spisu pod naslovom “Dijecezanski dan 80”.

1990. slijedio je Drugi dijecezanski dan - rezultati izdani u spisu “Dijecezanski dan 80”.
 

Biškup Lászlóa obavljao je i dalje važne službe: kot kotrig ABK je bio referent za medije, Katoličanske saveze i Savjeta katoličanskih laikov, protektor Austrijanskoga udruženja za gradnju, referent za Katoličansku akciju Austrije, apoštolski vizitator za Ugre u Austriji i zastupnik ABK kod ondašnje Biškupske konferencije Jugoslavije; kotrig Kongregacije za evangelizaciju narodov, konzultor Papine komisije za reviziju crikvenoga prava i Papinoga savjeta laikov.
 

Vrhunac njegove službe je sigurno bio 24. junija 1988., kada je papa Ivan Pavao II. pohodio Željezansku biškupiju i s oko 100.000 vjernikov svečevao svetu mašu na letilišću u Trajštofu, kamo su mogli dojti i vjerniki iz Ugarske i ondašnje Jugoslavije. Posebnu skrb posvetio je biškup László nam, Gradišćanskim Hrvatom, stvorio strukture za dušobrižničtvo na našem gradišćansko-hrvatskom jeziku ter dobio od Rima i priznanje kot vlastiti liturgični jezik. U toj skrbi je 1979. osnovao Hrvatsku sekciju, sada Hrvatski vikarijat, a uvijek je budno pratio i skrbio za naš “Glasnik”, čiji prvi broj je 1946. skupa sa sv. uljem razvozio po naši fara.
 

8. marca 1995. preminuo je u bolnici milosrdne braće u Željeznu. Pokopan je 18. marca istoga ljeta u kripti stolne crikve u Željeznu.

Biškup dr. Egidije Živković pohvalio je prvoga željezanskoga natpastira, ki valja za graditelja biškupije, kot “neumornoga i kreativnoga graditelja mostov u službi Crikve, ki je jačao kontakt s drugimi narodnimi grupami i konfesijami, sa susjedskimi biškupijami i dalje od ovoga kontinenta”.

Naša molitva je najvridnija hvala za našega prvoga željezanskoga biškupa, Gradišćanskoga Hrvata, Štefana Lászlóa! Neka počiva u miru!

slike: p. Štefan Vukić OMV, arhiv Hrvatskoga vikarijata