Fašinjak, fašnjak, mesopust. Mogli bi reć da velimo isto, ako na jednu ili drugu, pak treću rič mislimo. Čisto ni tako, ar fašinjak, fašnjak je rič za vrime med božićnim ciklusom i Korizmom. U jedni naši seli fašnjak se započeo od Tri kraljev a u drugi mjesti pak nek od Svićnice. A kade se govori i za mesopust, tote se misli na zadnje tri ili četire dane fašinjka: od nedilje do utorka, ili od subote do utorka – pred Pepelnicom. To su dani, kad se more človik još zasititi s mesom – ali ga potom mora pustiti, ostaviti za vrime Korizme.
 

Pokidob su seoski ljudi gospodarili u prirodi, morali su se priviknuti redu godišnjih dob: od protulića do jeseni je nje „zvala” zemlja, da se od gnjojenja kroz sitve do žetve obvrši cijeli posao i dostane familija podlogu za budućnost, za žitak – a more biti i za razvitak. Ostala je neg zima za manje teže dane – ar gospodariti u prirodi, to je stalni posao, svakidašnji posao. A zima je bila za seoskog človika ona dob, kad se more malo odlanuti, dojti do počivka. Ali pak se malo i razveseliti.
 

Zbog čuda posla od protulića do jeseni je ostala zima i za svadbe, pire, veselje. Hižniki su se skupa zeli u fašnjaku. (Ako je ki bio udovac ali udovica, onda su se znali priseći i u drugom vrimenu godišća, ali onda nisu imali veselje, svadbu, nek priseg i malo svečevanje.
 

I kad – u godišću, ada u fašanjku – ni jednu svatbu nisu imali u jednom selu, onda su i naši Hrvati, i u našoj okolici Nimci i Ugri, u velikom broju sel napravili bedavu svadbu. U velikom broju su znali u takovoj priliki napraviti „bor vlič“, ada bedavu svadbu. U neki seli su pak vlikli hrast. A u drugi seli su pak vlikli korito, ili veliki kopanj iz koga su blago napajali pri zdencu – ko da bi vlikli sana. Vlić su morali ali ditići, ali s njimi i divojke. Filešci su na putu u himbenoj svadbi znali jačiti i sledeće:
 

„Čebogar,čebogar, stari ni mogal,

meso je požeral, kosti ni mogal.“
 

Gerištovci su isto jačili „Čebogar“, ali – kot zna biti u folkloru – malo drugačije.

S jedne strane je išlo za osramoćenje mladine – ditićev i divojak – da si nisu znali za ovo ljeto svoj hižni drug ali hižnu družicu najti, a s druge strane je ova prilika dala mogućnost svim, ki nisu mogli biti na jednoj ali drugoj svadbi, da imaju bar jedan put biti na „svadbi“ u godišću. A po staroj navadi moralo se nakarati divojkam, da nisu bile sposobne najti svojega budućega muža, da postanu žene – i matere – kot je to već „naredjeno“ bilo. Da se ne zgubi budućnost. Zbog takovog manjkanja su znali šimpfati već od 17. stoljeća divojke: nukali su je da se čim prlje udaju. Poznate su nam takove jačke od većinskoga naroda, od Ugrov u tom razdoblju.
 

Sam fašnjak je pak postao ono vrime u godišću, kad se je znalo sve prominiti. Larve su omogućile ljudem da se skriju i kroz toga moru pokazati svoje skrivene ćuti. Već i kod poganov je bila navada da se za vrime – današnjega – fašnjaka predstavi „na glavu postavljeni svit“. A ljudi su bili željni da bar jednoč prekoracaju sve norme da se more na kraju obračunati. Tako su si iskali i našli simboliku, ka je pak peljala dalje. Ako se „svit postavi na glavu“, ako je moguće, što drugač ni, onda se more i drugi put najti. Stoljeća su protekla tako da su naši ljudi morali odobriti na glavu postavljenje muža i žene, da su tako znali predstaviti nemogući svit. Bilo je koč-toč i jako ružnoga...
 

U oni naši seli u ki su svenek pripravili maske za mesopust, tamo su išli po selu „djede, babe“, ali pak su rekli da ide „djed i Žuža“. Plajgorčani su sa slamom nadite, debele figure, „djeda“ ter „Žužu“ pratili vikajući:
 

„Djede, babe,

fašinjak prohaja

mesopust dohaja

guska nese jaja

ki će s nami pirovati

ni ga triba milovati.

Huj! Huj!“
 

Na ražanj – u Malom Borištofu na lipo izrizanu palicu – su naboli kobasicu, šunku ali slaninu – ku su jim gospodar i gospodarica dali, a u košari su se redila jajca.

Imamo i takova gradišćanskohrvatska sela u ki se ne pretvoru s larvami, slamom ili drugače u fašanjku, ali ditiće kinču kite rozmarina, koč-toč pak i papirne kitice. U novo vrime velu da mladi klinčaci i kedljini beru rozmarin. Do danas se to drži u Hrvatskih Šica, u Gornjem Četaru i u Nardi, a spodobno i u Čembi. Divojke su kinčile škrljače tim ditićem, ki su iz muzikanti pohodili njeve stane i s jačkami i tancom razveselili domaće, ter pozvali divičicu na fašenjski bal, na tanac. Jila i pila je bilo u svakom stanu.
 

Još i dica su se skupa razveselila na kraju fašinjka: najeli su si jednu hižu, ku su jim ispraznili da se oni moru tote cehati, ada na skupni trošak mulatovati s kuhanim / zakipljenim vinom. A tancali i jačili su si zvećega na guslice.
Mogli bi i druge prilike spomenuti, ko bi kanili sve nabrojiti, što su si naši ljudi za zabavu, za veselje sebi napravili za vrime fašenjka ali mesopusta. Ali moramo vam ostaviti vrimena i za razveselenje.

Slika: dr. Šandor Horvat