Svićnica - svetak Prikazanja Gospodinovoga je jedan od onih svetkov, ki nam, vjerojatno ar je djelatni dan, projdu neopaženo. Ima u tom neke diboke logike, božanske i ljudske.
 

Zač ovde zapravo ide? Jezuš je prikazan u crikvi četrdeset dani po rodjenju, za njega je prinešen aldov, i zvana toga je aldov prinesla njegova majka za svoje očišćenje po porodu. Mogli bi dugo razmišljavati o smislu starozavjetnih propisov vezanih za čišćenje, ali oni bi nas vrtili u krug, dokle ne shvatimo, da s Jezušom dohadja novost žitka, ka se jednom riču more opisati kot - spasenje. Kada velimo „spasenje“, razmišljamo o vlastitoj nevolji, grihu, boli, od kih smo spašeni, izbavljeni. Ali susret s Jezušom, kot on kakovoga su imali starac Simeon i prorokinja Ana, nije ograničen samo na konačni big od nevolje, nego je sastavljen od naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ča moremo opisati kot metaforički med u košiću.
 

Da košić služi samo za zaklon ili za skrivanje, njegov cilj i svrha ne bi bila potpuna. Košić služi za hranu stoprv rodjenim pčelam, odnosno njegov sadržaj, a sve pčele djelaju na tom zajedničkom cilju. Zbog čega se služim ovom slikom iz životinjskoga svita? Naime, vosak svić, ke hasnujemo u obredu Svićnice, je već od 50 % pčelinji vosak. Čistoća toga voska spominja na čistoću Kristuševoga tijela, ko je došlo od tijela Bogorodice, stinj sviće predstavlja njegovu dušu a plamen njegovo božanstvo. To znači: svića je mali spomen na Jezuševu ljudsku i božansku narav, tu „narav“ ku na svetak Svićnice držimo u ruka.
 

Zapravo, simbolički gledano svića upućuje na ono, ča ćemo odmah zaista držati, a to je euharistijski kruh, pravo Tijelo Kristuševo. Na hipac, dokle držimo sviću, nahadjamo se u ulogi Marije, Jožefa, Simeona i Ane. Znamo, kako je to, ćutiti oduševljenje nazočnošću voljenoga Tijela. Znamo, da prez njega „ne dolazi protuliće“ niti bar ča ima smisla. Jezuš svemu, ča je dobro, svojom nazočnošću daje pečat vječnosti. Tako i našemu biću. To je pravo spasenje: očuvanje od prolaznosti, gnjilenja, odvojenosti, nevolje, usamljenosti i korak prema novomu stvorenju, kakovo se ufamo o goristanju postati.
 

Nadalje, kada čitamo evandjeoski odlomak o prikazanju u crikvi, nećemo najti, da se spominja bar kade, da je Jezuš otkupljen za pet šekelov, kakov je bio običaj kod prvorodjenca. On sam je otkupnina, stavlja se u „grišničke cipele“, daje svoj život za druge. Još nešto o košiću. Košić je mjesto, kade se pčele rodu, živu, hranu, stvaraju. Crikva je spodobna košiću, kot mjesto slavljenja Boga, i zajednica med kom stanuje Bog. Barem bi tribala biti.

Temperatura u košiću bliska je iznosu normalne temperature ljudskoga tijela: u košiću more biti maksimalno 35 stupnjev, dokle se kod nas ljudi do 37 drži normalnom tjelesnom temperaturom. Dakle, u košiću mora biti toplo, da bi se nove pčele razvijale. Tako bi i u Crikvi tribalo biti toplo okruženje i atmosfera, da bi nove duše mogle dojti i rasti. Pčele sve djelaju zajedno, uigrane tajanstvenom logikom, ka u svemu ima svoj red, a svaka pčela svoju zadaću. Nadalje, pčela kada ubode, umre, iako ne mora biti slučaj. To nešto govori o nami kot zajednici, o nami kot pojedinci. A sve da i niste čuli za Svićnicu, kada nažgete sviću u mračnoj sobi, kada, na primjer, nije struje, oćutite olakšanje i toplinu. To su sve mali spomeni na Spasitelja, ki čeka da „zapleše“ s nami, kot vjetar s pčelami.

Slika: Pixabay