8. novembra 2025. ljeta je bio hrvatski večer, prilikom naprikdanja spomen-sobe, kade se more viditi jerbinstvo novinarke i pjesnikinje Timeje Horvat, nastavnice i voditeljice ženskoga zbora Jolanke Kočiš, profesora i pjesnika Lajoša Škrapića i staroga školnika Ivana Nemetha.
 

Med časnimi gosti su bili dr. sc. Mladen Andrlić, veleposlanik Republike Hrvatske u Madjarskoj, i njegove suradnice, diplomatska savjetnica Marina Sikora, i asistentica Neda Maretić, Ivan Gugan, predsjednik Hrvatske državne samouprave, načelnica Petrovoga Sela, dr. Monika Gáspár, Vinci Hergović, predsjednik Društva Gradišćanskih Hrvatov u Ugarskoj, farniki Tamaš Köbli i Vilmoš Harangozó.

U zadnjih par ljet na žalost preminule su istaknute ličnosti u Petrovom Selu, ke su bile ili rodom iz Petrovog Sela ili su djelale za hrvatsvo u Madjarskoj. Njihove obitelji poiskale su mjesnu hrvatsku samoupravu da bi njihovu ostavštinu donirali selu, zajednici, da bi ona postala javno blago. Med stvari ke je selo dobilo, bilo je knjig, dokumentov, rukopisov, kipićov.
 

Donirani predmeti pripadali su sljedećim osobam:

Timea Horvat (1967.-2023.) Književnica i novinarka Hrvatskog glasnika i Medijskog centra Croatica, pokretačica vezov med udrugov u Madjarskoj i u Hrvatskoj. Kot novinarka Timeje Horvat žitak je bio jako bogat. Ona je pisala dugo na gradišćanskom jeziku u Hrvatski Glasnik, a izvan toga je pisala i pjesmice, od kih su mogli gosti čuti jednu od Andrije Handlara.

Lajoš Škrapić (1938.-2016.) Književnik i sveučilišni profesor, osnivač hrvatskih klupskih večeri u Budimpešti, predsjednik hrvatske samouprave XII. okruga u Budimpešti.

Na programu su bile dvi pjesmice od petroviskoga pjesnika, Lajoša Škrapića, s kimi su petroviski školari Ana i Bojan veliki uspjeh imali na naticanju Naković u Koljnofu. More se reći, da je pjesma Pinčena draga ars poetica Lajoš bacsija, zadnja kitica je napisana i na njegovom nadgrobnom kamenu.

Ivan Nemeth (1880.-1961.) Učitelj-ravnatelj u Petrovom Selu, čije se lirske i uglazbljene pjesme danas u Gradišću jaču kot narodne jačke.

Jolanka Kocsis (1948.-2021.) Nastavnica osnovne škole i voditeljica zbora u Petrovom Selu, ter velikog gradišćanskohrvatskog zbora za razne prigode. Roditelje Jolanke Kočiš računamo med parve peljače plesačke grupe, ka je već od 70 lit jako aktivna.

„Prva rič ča nam na pamet dojde je hvala. Hvala Jolanka Kocsis, hvala Timea Horvath, hvala Lajoš Škrapić, hvala Ivan Nemeth da ste vašim djelovanjem, vašim stvaralaštvom obogatili našu petrovisku zajednicu, ali isto tako i bogatiji smo nastali svi mi Hrvati u Mađarskoj.“ -čula se je rečenica u Petrovom Selu, ka pokazuje na zahvalnost Petrovišćanov.

„Zahvalni moramo bit i familijam da su se u nas ufali i dali su nam ostavštinu da će ovo bogatstvo u dobri ruka biti u Petrovom Selu.“
 

Općina Petrovoga Sela je ponudila mjesto u kulturnom domu na katu. Da bi sve to mogli prikazati zainteresiranim na dostojan način, izmislili su da ćedu nabaviti ormare, police i urediti jednu sobu. Cijeli projekt su podupirali Bethlen Gábor Alapkezelő Zrt., Hrvatska samouprava Željezne županije i Hrvatska samouprava Petrovoga Sela.

Predsjednik Hrvatske samouprave Željezne župnije i Hrvatske samouprave Petrovoga Sela se je s ganutljivimi riči obratio publiki: „Ja sam iz takove familije kadi se čuda i puno govori o tom da kakovi su bili stari časi i što se je dogodilo u selu gdo je gdo u familija. S ovim dojde da čuvamo stare dokumente, pisma, novine. I dida, i čača su to dilali i zato sam jako zahvalan. Kada smo se odlučili za otvaranje ove spomen-sobe onda i doma sam bolje pogledao okolo i našao sam jedno pismo.

Pismo je napisao Lajoš Škrapić, ili kako su se potpisali: Lojoš Lukačev. Pismo je dobio Leo Filipović, moj dida. Već i onda mi se jako vidilo kako su pisali Lojoš bacsi, u vezi stari dokumentov i priče iz Petrovoga Sela. Kada smo dobili ostavštinu Lajoša Škrapića, našli smo pismo ko su moj dida napisali, i ovako je slika cijela nastala. To je osobno i za mene bilo jako uzbudljivo. A što su si pisali Lojoš Lukačev i Leo Palov?
 

Ljeto je 1988. A poruka i riči su i danas aktualni, važni: „ Čini mi se da ove zagrebačke vučne ljude bolje interesira naš žitak nek nas, ki ovde živimo. Ako se mi ne brinemo za svoje, drugi nam neče pomoč. Zano i ja sabiram zadnje-poslidnje ostanke onoga zgubljenoga, minuloga žitka, od kojega sam i ja preživil nekoliko lit i na kojega se i sad spomenem ko dab ga danas živil.“

Slika: Ingrid Klemenčić