Kada sam bila dite, primila sam za dar knjigu „Franjo mironosac i sestrica Neva“ autorice Sonje Tomić. Bila je to dičja hagiografija, odnosno životopis Franje Asiškoga, napisan prilagodjeno dičjoj dobi. I dan danas mi je ta blagi ali hitri, marljivi i hrabri lik svetoga Franje ostao u spominku kot primjer svetoga človika, svećenika, Božjega človika, nekoga tomu spodobnoga. Njegova ljubav prema Jezušu i svemu stvorenju ostala mi je urizana u srce kot primjer, koga morem „oživiti“ u svakidanjem žitku.

Priča je ispričana iz perspektive ptic i ostalih životinj, s kimi se je Franjo sastao i s njimi razgovarao, ar su mu govorile nešto o Božjoj prirodi. I za pogibelnoga vuka se je našlo mjesta u njegovom srcu, kot kod proroka Danijela u lavljoj jami, Božji duh aktivan u Franji razoružao je pogibelnu životinju, ka je prestala terorizirati grad. Te crtice iz njegovoga života nam i kot dici i kot odraslim mnogo značu, ar govoru o Božjoj dobroti, ali i nepopustljivoj hrabrosti, čuvati ono, ča je dobro.
 

Pod tom prevlakom priče, ka se s vrimenom nataložila na imenu ovoga sveca, kade je nekada teško rasplesti stvarnost i legendu, gdo je bio Franjo Asiški?
 

Rodjen je kot Giovanni Bernardone, u Asizu, 1182. ljeta. Franjo, odnosno Francesco mu je bio zapravo nadimak ili drugo ime, zbog njegovoga poznavanja francuskoga jezika. Ta jezik se je naučio, učeći pjevati pjesme Provanse u Francuskoj. Prije nego je imao dušu sveca, imao je dušu trubadura, pjesnika. Pjesnička duša postat će plodnim tlom za Božju milost u njemu.

Bio je junak, rodjen u obitelji trgovca tkaninom, zainteresiran za zabave, plesanje, pjesmu, s okom za lipe žene i društvo. Zanimljivo, ništ od toga neće mu se u redovnički dani oduzeti nego oplemeniti, dati jednu, onda potribnu radikalnu duhovnu notu. Bio je i vitez, htio se je kot takov svečevati. Ali unesrićio se je na bojnom polju i u betegu je počeo otkrivati, čisto spontano, drugo lice muke, ka je Kristuš. Boj ga je prominio. Škura iskustva, ka je onde doživio, potaknula su ga, da išće diblji smisao života.

Začeo se je zanimati za evandjelja, osebujno za Jezuševe riči u Lukinom evandjelju, ke govoru o radikalnom siromaštvu učenika, kade Jezuš govori učenikom, da ništ svoje ne nosu sa sobom (prisp. Lk 9,3). Od zgodnoga, miloga mladića pretvorio se je u prosjaka, na prestrašenje vlastitoga oca. Ali to siromaštvo nije bilo prijetvorna muka. Bio je to čin saživljavanja s prosjaki u bilo kom smislu, materijalnom i duhovnom. Posvetio se je obnovi kapele sv. Damjana, ka je postala simbol same, prema Jezuševim ričam, Crikve „ka se ruši“.

Zapravo je Bog u njem začinjao obnovu cijele Crikve i povratak radikalnomu sućutenju, siromaštvu i unutarnjoj povezanosti s Kristušem, kroz služenje ljudem. Počeo je privlačiti Kristušu muže i žene, ki su se htili priključiti u skupnoj zadaći širenja Božje ljubavi svitom. Posebno je potaknuo divojku Klaru Offreduccio, ka je osnovala žensku granu franjevačke obitelji: klarise. Tako je 1208. sastavio Pravilo za zajednicu, ka će postati Red manje braće ili franjevci.

Ljeto dan se je borio, i kada je papa Inocent III. u snu, spodobnomu Franjinomu vidjenju o rušećoj Crikvi, primio znak, da potvrdi franjevački red, uspijeo je. Ljudi su Franju jako rado imali, ar se je skrbio za nje. To je bilo sve. Nima nikakove buke, pompa ni silnih pobožnosti i svidočanstav. Samo tiha, jednostavna skrb za betežne, siromašne, napušćene, gladne.

Ta ljubav se je pretvorila u medjusobno povjerenje, ko još svenek vliče ljude k franjevcom, svetomu Franji i mjestam, kade se on časti. Ono o čem malo govorimo, je upravo njegova pjesnička duša s početka ovoga teksta. Ta pjesnička duša je postala mistička duša, ka se je kroz siromaštvo i služenje identificirala s Kristušem, do vanjskih znakov njegove ljubavi, do ran. Sveti Franjo bio je prvi poznati svetac s darom stigmi. Pred krajem zemaljskoga života, slip i betežan, prosio je, da ide u jednu od crikav, ku je obnovio, crikvu Bl. D. Marije od Andjelov. Onde je 3. oktobra 1226. preminuo. Samo dvi ljeta potom ga je papa Gregor IX. proglasio svetim. Spomendan ovoga sveca, komu su bili jednako važni i gubavci, andjeli, vuki, ptice, grišniki, u ki je vidio brate i sestre, svečujemo 4. oktobra.
 

10. januara 2026. je papa Leon XIV. ovo ljeto proglasio Ljetom sv. Franje Asiškoga, u znak 800. obljetnice preminuća ovoga sveca i trajni znak nasljedovanja njegove vjere, ljubavi i ufanja.

Slika: Pixabay