U svojoj poruki za 34. Dan betežnikov, ki će se proslaviti u Chiclayu u Peruu, papa Leon XIV. se spomene ljet, kada je onde bio kot misionar i biškup, kade je konkretno iskusio milosrdnost i sućutenje prema boli, ka nas dotiče ter ka nam zato nije tudja. Suprotivno kulturi hektike, potribna je blizina, ka nadilazi ritualne norme, da bi se obnovila vizija samopoštovanja, ko se ne temelji na stereotipi uspjeha ili karijere.
 

Pasivnost znači otudjenost, ka je u suprotnosti s tugom, ka ispunjava plač, kada neka osoba obeteža. Medjutim, ponekad preplavljeni hitnošću, da sve činimo u hektiki, i ljubav i blizina postaju odluka, ku tribamo donesti razbijajući ritualne norme. Tim ne činimo dobro samo bližnjemu, nego i sami sebi, ar nastaje novi oblik samopoštovanja utemeljen na mjeri sućutenja, a ne na stereotipi uspjeha, karijere ili društvenoga položaja. U poruki za 34. Svitski dan bolesnikov, ka je objavljena 20. januara, papa Leon XIV. direktno crpi razmišljanja iz vlastitoga iskustva u vrimenu, kada je kot misionar i biškup djelovao u Chiclayu u Peruu, kade će se proslaviti jubilej, da bi pozvao, da ljubimo noseći boli drugih ljudi i slijedeći stupaline dobroga Samaritanca.
 

Rana kulture užurbanosti

Prispodoba iz Evandjelja po Luki temeljna je nit, ka prožima poruku Svitskoga dana betežnikov, ki će se držati 11. februara. Rič je o tekstu, ki je, kako piše papa, svenek aktualan i potriban, da bi ponovno otkrili lipotu ljubavi prema bližnjemu i društvenu dimenziju sućutenja. Vridnost je to, ka se, nadahnjujući se misli iz enciklike Fratelli tutti pape Franje, ne temelji na sam individualni napor, nego svoje ispunjenje najde u odnosu. Sveti Otac pritom ističe:

Živimo uronjeni u kulturu brzine, trenutačnosti i žurbe, ali i odbacivanja i ravnodušnosti, ka nas spričava, da se približimo i zaustavimo na putu, da bi pogledali potriboće i muke, ke nas okružuju.

Odlučiti ljubiti

Nadahnjujući se evandjeoskim tekstom, rimski biškup spominja da, ugledavši ranjenoga človika uz cestu prema Jerikonu njega dobri Samaritanac nije obašao, nego se zaustavio pružajući mu ljudsku i solidarnu blizinu. Kako je pisao papa Franjo, darovao mu je svoje vrime. Zato pouka te prispodobe nije toliko u prepoznavanju, gdo je naš bližnji, koliko u tom, da mi sami postanemo bližnji. To je ključ čitanja, koga je jur isticao sveti Augustin, pišući da nigdo nije bližnji drugomu, dokle mu se dobrovoljno ne približi. Zato je bližnji postao on, ki je iskazao milosrdnost – napominje Petrov nasljednik ter dodaje:

Ljubav nije pasivna, ona ide ususret drugomu; biti bližnji ne odvisi od fizičke ili društvene blizine, nego o odluki da ljubimo. Zbog toga kršćan postaje bližnji onomu, ki trpi, slijedeći primjer Kristuša - pravoga božanskoga Samaritanca - ki se je približio ranjenomu človičanstvu.
 

Sudjelovati u muka drugih

Sućutenje se ne more svesti na samu filantropiju - piše nadalje Sveti Otac - nego se mora konkretizirati u znaki osobnoga sudjelovanja u muki drugih, nadilazeći vlastite potriboće, ča do toga, da naša osoba postane dio dara - kako su isticali papa Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est i sveti Ivan Pavao II. u apoštolskom pismu Salvifici doloris.

Otkriti ljubav kroz betežnike

Govoreći o svojem susretu s gubavci je sveti Franjo Asiški rekao, kako ga je sam Gospodin dopeljao k njim, ar je kroza nje otkrio slatku radost ljubavi – piše papa Leon XIV. Sveti Ambrozije je isto tako isticao, da dar susretov proizlazi iz povezanosti s Jezušem Kristušem, koga prepoznajemo kot dobroga Samaritanca, ki nam je doprimio vječno spasenje ter koga uprisutnjujemo, kada se prigibujemo nad ranjenoga brata. Zato papa poziva:

Biti jedno u Jednomu, u blizini, u nazočnosti, u primljenoj i darovanoj ljubavi, ter uživati, kot sveti Franjo, u slatkoći toga susreta.

Skrb kotrigov obitelji i zdravstvenih djelatnikov

Rimski biškup se obraća na još jedan stav dobroga Samaritanca, a to je sućutenje: diboka ćut, ka nas potiče na djelovanje, ka nastaje iz nutrine ter stvara u nami zauzetost za muku drugih. Sućutenje nije ni teorijsko ni samo sentimentalno, nego se pretvara u konkretne geste, ke papa Leon jasno ističe: približiti se, zavezati rane, preuzeti teret i skrbiti se. Sve se to, ističe papa, ne dogadja na izolirani način:  Samaritanac, povjerava ranjenoga čolovika gostioničaru, ki je isto tako pozvan, skrbiti se za njega, kot smo i mi pozvani med sobom se sastati ter izgraditi ‘mi’, ko je jače od svote pojedinačnih individualnosti. Pritom se spominja:

U svojem iskustvu kot misionar i biškup u Peruu, sam sam isto tako vidio, kako mnogi ljudi dilu milosrdnost i sućutenje na način Samaritanca i gostioničara. Kotrigi obitelji, bližnji, zdravstveni djelatniki, osobe uključene u zdravstveni pastoral ter mnogi drugi, ki se zaustavljaju, približavaju, ozdravljuju, nosu, sprohadjaju i pružaju ono, ča imaju, daju sućutenju društvenu dimenziju. To iskustvo, ko se ostvaruje u isprepletanju odnosov, nadilazi čisti individualni angažman.

Zdravlje jednoga društva

Sam papa Leon XIV. je pisao o skrbi za betežne i u apoštolskoj pobudnici Dilexi te, u koj ju je istaknuo kot bitan dio crikvenoga poslanja i kot autentično crikveno djelovanje. Papa se je pritom pozvao na spise svetoga Ciprijana o širenju kuge u njegovo vrime, da bi pokazao, da se ravno u takovi okolnosti miri 'zdravlje' jednoga društva, ter tako i današnjega:

Ta epidemija, ta kuga, ka se čini strašnom i pogubnom, stavlja na kušnju pravičnost svakoga človika ter preispituje osjećaje ljudskoga roda: služu li zdravi betežnim, ljubu li kotrigi obitelji svoje bližnje s poštovanjem, imaju li gospodari sućutenja prema betežnim slugam, ostavu li doktori betežne, ki prosu pomoć.

Bol, ka nas dotiče

Biti u Jednomu, ponovno ističe papa, znači prionuti uz to, da budemo kotrigi jednoga tijela, u kom svaki, prema vlastitom pozivu, nosi božansko sućutenje za opću muku:

Bol, ka nas dotiče, nije nam tudja: to je bol jednoga kotriga našega vlastitoga tijela, za koga nas naša Glava poziva, da se skrbimo, na dobrobit svih.

Nerazdvojne ljubavi

Razmišljajući nadalje o iskazivanju blizine bolesniku, Petrov nasljednik se ponovno poziva na Evandjelje po Luki: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom moćom svojom i svom pameću svojom; a bližnjega svojega kot samoga sebe!“ To je dvostruka zapovid, ka priznaje primat ljubavi prema Bogu i nje direktno odražavanje na način, na koga človik ljubi i odnosi se prema drugim u svi svoji dimenzija. Te dvi ljubavi su različite, ali nerazdvojne – ističe Sveti Otac ter dodaje:

Primat božanske ljubavi podrazumiva, da človik svoja djela vrši prez iskanja osobne koristi ili nagrade, nego kot izraz ljubavi, ka nadilazi ritualne norme i pretvara se u istinsku službu: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga u konkretni djeli.

Človik se ostvaruje u odnosi

Na ta način ponovno otkrivamo i pravo značenje ljubavi prema samim sebi, oslobadjajući samopoštovanje od stereotipov uspjeha, karijere, društvenoga položaja ili porijekla ter vraćajući se u ispravni osobni položaj pred Bogom i bratom. Tako je zapisao papa Benedikt XVI. u encikliki Caritas in veritate:

Kot stvorenje duhovne naravi človik se ostvaruje u medjuljudski odnosi. Čim ih autentičnije živi, tim više razvija svoj osobni identitet. On vridnosni sud o sebi donese stavljajući se u odnos s drugimi i s Bogom, a ne izolirajući se od njih.

Samaritanska dimenzija

Papa Leon XIV. zaključuje poruku za Svitski dan betežnikov izražavajući ufanje u takov stil života, ki neće zanemariti samaritansku dimenziju – uključivu i hrabru, predanu i solidarnu, ukorijenjenu u zajedničtvu s Bogom:

Važgani tom božanskom ljubavlju, moć ćemo se darivati za dobro svih onih ki trpu, a osobito za našu betežnu, stariju i trpeću braću.

Slika: Copyright 2026, PubliKath GmbH, www.kna.de, All Rights Reserved