Sveti Blaž jedan je od onih svecev, kade legenda i stvarnost isprepliću vjeru u šikanom pleteru. Poštivaju ga na području Hrvatske, posebno grada Dubrovnika, čiji je patron, vliče korene iz drevne, stare Armenije. Bio je biškup Sebaste, kot Luka, evandjelist, liječnik. Bio je i mučenik, ki je život predao iz ljubavi prema Kristušu.
 

Vidar, kako se je vračitelj u davnini zvao, bio je od životne važnosti u zajednici. Ljudi su mu se obraćali u svoji tjelovni i duševni nevolja. Blaž je istodobno ta svoj dar isprepleo s nazvišćenjem evandjelja. Počeo je u kontemplaciji, živeći u špilji i razmatrajući Božju nazočnost. Ali svaka kontemplacija završava akcijom, ter tako i Blaževa. U špilju, u koj se je nastanio, dohadjale su divlje životinje, ke su bile naranjene ili betežne. Žalile su mu se, kako to životinje znaju pokazati, a Blaž je razumio njihov „jezik“. Liječio ih je, vidio im rane. Zahvalno blago prošlo je od njega zdravo. Shvatio je poruku: Jezuš je liječio. Prigrlio je svoj dar i ganuo se ljudem, ki su isto tako kanili, da im pomore. Odanle je i legenda o dičaku, komu se je riblja iglica, riblja kost zaustavila u grlu. Zabrinuta majka dopeljala ga je Blažu i on mu je pomogao, da ishiti kost. Spasio ga je od toga, da se zaguti, besmislene smrti mladoga života. Ljudi su ga obljubili zbog dobra, ko je činio, ne proseći ništ za uzvraćanje. Obrazac je jasan: isto je bilo s Jezušem. I njega su ljudi obljubili, ar su imali tu ćut, da on nje prvi ljubi.
 

U hipcu toga izlječenja dičaka je sam Blaž bio jur u životnoj pogibeli. Guverner Kapadocije dao ga je uhapšiti zbog vjere u Kristuša i širenja kršćanstva med ljudi. Ne moremo dozvoliti, da nam sveci hodu naokolo, ča ne?! Tako i danas mnogi razmišljaju. Posebno ako ta put odredjene osobe nije „skrojen“ po neki naši mirili.
 

Blaž nije kanio ostaviti vjeru, ter su ga prvo dali pretući. Kad ni to nije djelovalo, mučili su ga željeznimi češlji, kaštigom tako brutalnom, da ju je teško zamisliti. Ali Blažu su zacilile njegove ran i dalje je prodikovao evandjelje. U strahu od sveca dali su mu odrubiti glavu. Pred tim konačnim činom mu je u ćeliju neka pobožna žena donesla dvi sviće, da rasvitli zatvorsku škurinu. Ono, ča je vezano uz važne dogodjaje ljubavi toga sveca prema nam, izlječenje od bolesti guta, gušenja i rasvitljavanje škurine, postala je praksa „grličanja“, odnosno blagoslova guta. Ali svaki blagoslov dojde s jednom obavezom. Naš gut, betežno ili zdravo, instrumenat je istine.
Kroz njega moremo svidočiti govorom svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu.To je pravi smisao „feste“, odnosno svečevanja svetka sv. Blaža, Parca ili Vlaha, kako ga različito zovu širom hrvatske obale. Govor je važan, more slomiti ili popraviti odnose, more, u svojoj iskrenosti, ozdraviti polamano srce. Zato Blaž, kot i svaki svetac, govori o jezero načinov, kako Bog ljubi svoja stvorenja.

Slika: Pixabay