Na svetak Prikazanja Gospodinovoga se u crikva ne nažgu samo sviće, nego se blagoslavljaju i sviće ter održavaju procesije sa svićami – odanle je i naziv Svićnica. Na kraju svetačnosti obično se daje i blagoslov sv. Blaža s dvimi prekriženimi svićami.
Svića je simbol i najkraći opis ovoga staroga marijanskoga svetka ter onoga, ča ta dan svečujemo.
Slavimo Svićnicu.
Simbolika svitla ima temeljno značenje u svi religija ter tako i u kršćanstvu. Ovde se slava Božja prispodablja s neizrecivim sjajem svitla.
Evandjelist Ivan za svoju božićnu priču ne triba kulisu: jaslice, štalicu, pastire, andjele i mudrace s Istoka. Ivan ilustrira vrhunac spasenjske povijesti – utjelovljenje Boga u Jezušu Kristušu Betlehemu – slikom svitlosti.
Jezuš je „svitlost, ka je svitila u škurini, a škurina ju nije prijela. … Prava svitlost, ka rasvićuje svakoga človika, došla je na ov svit.“ (Iv 1,5.9)
I evandjelist Luka hasnuje simboliku svitla, da bi opisao tajnu Božića: Jezuš je četrdeset dani po narodjenju od svojih roditeljev odnesen u crikvu, hram. Onda se pojavljuje starac Simeon, drži dite u ruka i prepoznaje u njem očekivano svitlo, ko prosvitljuje pogane, ar triba doprimiti ljudem svitlost i ufanje.
Blagoslovljene sviće spominjaju nas na Jezuša, svitlost svita, ka je upravo našemu svitu u njegovoj škurini, dezorijentiranosti, podiljenosti, grožnja i pogibeli od smrti danas potribnija nego ikada.
Kršćanom se pri krstu predaje ova svitlost kroz sviću, ka se nažge od vazmene sviće. Od onda oni postaju nositelji svitlosti, a sviće sprohadjaju njihov život od rodjenja do skradnje ure.
Tako stoji krsna svića na početku kršćanskoga života i je simbol vjere, ka triba prosvitliti srca ljudi. Ona ima ulogu i kasnije u životu vjernikov – pri obnovi krsnih obećanj, pri prvom pričešćanju i bermanju.
Svića kod pira izražava: dva ljudi želju u svojoj ljubavi biti svitlost jedan drugomu i učiniti život drugih ljudi, svoje dice, ali i društva svitlijim.
Svića pri zagovoru muži i žen posvećenoga života simbolizira svitlost vjere, ku oni želju otprimiti ljudem, kot i vjernost redovničkim zagovorom.
Svića za vrime nevrimena spominja nas, da Jezuš u skrbi i nevolja svakidanjega života stoji uz nas ter nam pomaže, da strah i nevolju prevladamo kroz vjeru i povjerenje.
Svića kod smrti i sviće na grobi naših pokojnih izražavaju ufanje, da nas Bog u škurini smrti neće ostaviti same, nego će i nas, kot Jezuša, peljati k goristanju i životu.
I na kraju, u naši crikva postoji i „Vječna svitlost“ blizu Tabernakela. Ona sviti dan i noć – zvana na Veliki petak i Veliku subotu – i označava nazočnost Jezuša Kristuša, ki je u sakramentu Euharistije svenek s nami.
Goruće sviće simboliziraju Božju nazočnost ne samo u zajedničkom slavlju liturgije, nego i u osobnoj molitvi. One nam govoru, da je Bog ovde i da svojom ljubavlju želji topliti srca ljudi, da ne ostavlja ljude u škurini, nego ih sprohadja od narodjenja do skradnje ure – sviće su vanjski znak toga!
Danas isto tako slavimo Dan posvećenoga života.
Papa Ivan Pavao II. je pred 29 ljeti zapeljao Dan posvećenoga života na svetak Prikazanja Gospodinovoga. Ta dan se redovniki i redovnice, kot i muži i žene posvećenoga života, spomenu svojega zvanja i obnavljaju svoje obećanje vjernosti, redovničke zagovore i pripravnost na službu držeći goruću sviću u ruki.
Kot pastir zahvaljujem svim redovnikom i redovnicam na njihovom svidočanstvu vjere, predanosti i službi Evandjelju ter ljudem naše biškupije. Prez doprinosa njihove redovničke karizme i zalaganja bi naša biškupija bila ne samo u personalnom pogledu, nego i duhovno znatno siromašnija; ne bi mogli jamčiti brojne pastoralne službe ni sakramentalnu skrb u naši fara.
Zato još jednoč veliko “Bog plati“ svim redovnikom i redovnicam, ki djeluju u našoj biškupiji, za njihovu predanost i službu! I ne zabimo moliti za nje i za nova zvanja!
Dan posvećenoga života isto tako je poziv svim nam, da kroz krst i bermanje otkrijemo svoje zvanje, slijedimo ga ter svoje talente i karizme donesemo u Crikvu i društvo, služeći Bogu i ljudem s predanošću. Naša krsna svića nas svenek spominja na to i postavlja pitanje: ča je postalo od našega krsnoga zagovora?
Na današnji svetak Prikazanja Gospodinovoga, ki se isto tako naziva Svićnica, i na Dan posvećenoga života, došli smo u crikvu kot Simeon, da bi se sastali s Ditešcem Jezušem.
Željim vam i sebi diblji susret s Ditešcem Jezušem! Zahvalimo Bogu za dar života, za naše zvanje, za svitlo, ko nam sjaji u škurini, daje nam orijentaciju i toplinu. Prenesimo ovo svitlo dalje – svića nas na to spominja!
Egidije Živković
Željezanski biškup
Slika: Biškupija Željezno