Korizma je vrime, kada se borimo „učiniti ča ispravno“, korektno. Odričemo se nečega, čuda puti zaboravljajući, da ta praksa dojde od Jezuševoga skušavanja u pustini, kade se je postio, privučen Božjim Duhom. Očevim Duhom. Post bi u tom smislu predstavljao nešto, ča na hipac isključuje stvarnost pred nami, djelatnik na hasan razmatranja Božjih istin.
 

Prvo ča moramo znati je, da smo i mi u tom crikveno gledano, jakom vrimenu, privučeni u pustinu i moramo na neki način porinuti djelatnik na stran, na hasan budućega duhovnoga dobra. Evo nekih praktičnih savjetov, ki moru pomoći „vratiti se u pustinu“.
 

1. Ponavljajuća molitva.

Molenje svetih očenašev i devetnica u nabrajanju, „samo da se obavi“, nije ta odlazak u pustinu. Čuda puti ni ne postanemo ni razmatramo otajstva, ka nam ta pobožnost nalaže. Izmolimo ju. Zato, u ovoj korizmi moremo provjeriti svoj način molenja svetih očenašev, zastavši nad sobom i zapitavši se: sakupljam li pobožnosti željeći, „dopadati se Gospodinu“. Odmah da velimo: to nije potribno. Jur si ljubljeno Božje dite. Zato je ponekad potribno, „skratiti priču“ i zeti si pažljivo razmatranu jednu desetku ili nekoliko kraćih molitav, razmatrajući rič po rič. Vrijeda ćemo opaziti, da nas različne riči u toj molitvi različno nadahnjuju, izazivaju različne slike i misli. Činimo li to dan za danom, vidit ćemo, da pomirujemo svoj duh prinoseći ih kot aldov. Uloženo vrime timi molitvami čini nas izdvojenim, čuda puti nam je naporno držati se te rutine, skušavani smo, da napustimo praksu, da postoji kakova bolja pobožnost, i onda, (čestitam!) zašli smo u tu simboličnu pustinu.
 

2. Molitva ili maša za duše u čistilišću.

Mnoge milosti su primljene kroz molitve za duše u čistilišću. Na tu nakanu svenek morete dati, da se odsluži maša. Ta molitva nas povezuje s našimi brati i sestrami, ki su prošli s one strane stvarnosti, isprepletene s ovom našom, ali se u tom stanju moraju pročistiti od navezanosti i lakih grihov, da bi pristigli u vječnu radost. Mi im na tom putu moremo pomoći. Za nadahnuće moremo pročitati svidočanstva vidjenja svecev o duša u čistilišću, kot su sveta Faustina Kowalska (za malo hrabrije), sveti Padre Pijo ili novijih svecev kot Carlo Acutis. Ta svidočanstva nisu ovde, da nas uplašu, niti da mislimo, da nas očekuje ovakov razvitak dogadjanja po smrti, ali se svakako uračunava u pravičnost. Prijateljstvo ne prestaje smrću. A zalaganje za prijatelje, ko za života morebit nismo ni upoznali, kotrige obitelji, za ke ćutimo, da im je ova molitva potribna ili nekoga čiji je život završio nenadijano i naglo, prez mogućnosti sakramentov pomirenja ili popudbine, iskaz je ljubavi, ka prelazi vrime i mjesto.
 

3. Ispitanje dušnoga spoznanja.

Ispitanje dušnoga spoznanja čuda puti djelamo pred sakramentom spovidi. Nekih 5 - 10 minut prije, ako li uopće. Ako se dugo nismo spovidali, dobro je, zeti si tajedan - dva i neku bilježnicu ili papir, kade ćemo, uz pomoć kakovoga ravnatelja za dobro ispitanje dušnoga spoznanja, pisati sve, u čemu se pronajdemo, da bi naša spovid bila temeljita. Prispodobimo to s generalnim čišćenjem stana na protuliće. „Generalka“ čišćenja odvija se čuda puti po nekoliko dani. To znači, da ćemo se za spovid dobro pripraviti, a ne pašćiti se na nju automatski. Zvana ako nam je ispitanje dušnoga spoznanja redovita praksa, ter smo jur pripravni. Onda tribamo se pašćiti.
 

4. Dobra djela.

Ta savjet čuda puti zvuči kot neka zrabljena izjava, za ku ne znamo, ča točno znači. Ali željite li svoju korizmu obogatiti dobrimi djeli, prilike za činjenje istih počet ćedu same dohadjati. Ne tribate nenadijano početi uključivati se u ovu ili onu humanitarnu akciju, iako morete. Bolje je opet početi u svojem stanu. Morebit je nekomu onde potribno oprošćenje. Morebit bi mogli manje prigovarati, a već se razgovarati o problemi. Morebit bi mogli pomoći komu u stanu i preuzeti dio njegovih poslov u vidu medjusobne pomoći. Sjesti s ditetom i pisati zadaću. Vratiti najzad običaj obiteljske molitve. Posluhnuti kakovu pomoć tribaju naši prijatelji i širja obitelj. Morebit se željimo čuti s nekim kotrigom, ki živi daleko a izgubili smo kontakt. Željimo li se aktivnije uključiti u našu faru? Triba li nam ovde savjet? Dobra djela nisu samo u davanju, nego i primanju. Primiti s radošću, i prez očekivanja vraćanja tudji čin dobrote isto je važno koliko i dati. Dobra djela ne moraju biti materijalna pomoć (pinez, hrana, oprava i slično), iako su, ali moru biti i nematerijalna. Savjet, pogled, posmih, razgovor, molitva za drugoga, batrenje. Sve to hasni duši.
 

Moglo bi se u toj pustini, ka se zapravo pretvara u bogat vrt, najti još čuda nadahnuć, kako vrime korizme, priprave za vlastito goristanje u biti, učiniti svetim. Ali da se ne bi preložili iznova različnimi aktivnosti i zaboravili, da je „jedno potribno“, vratimo se na izvore: euharistiju, spovid, čitanje Božje riči. Vrime je promjene. Človik ne samo da se more preminiti, nego i mora. Blagoslovljeno bilo!

Slika: Pixabay