Siromaštvo – neki nje prikrivaju. Živu na velikoj nogi, a čuda ki ima duga. Drugi se svojega siromaštva sramuju i je shranjaju. Neki pak se u njemu zalipu, dokle drugi pogledaju kraj, ar kumaj moru podnositi ta prizor.
 

Siromaštvo je stvarno, jako stari fenomen, ali i suvrimeno u isto vrime, opipljivo i izazovno; ono stavlja človika u okove, veže ga i uzrokuje, da obeteža. Ne more se jednostavno potisnuti. Krediti, potpore i druga „čudesna sredstva“, odgovorno hasnovana ili prevarom pribavljena, da bi se siromaštvo prikrilo, čuda puti ostanu zabodjena u gutu.
 

A siromaštvo, ko ne razara život i ne zničava človika, nego postaje temeljni stav osobe, more človika i obogatiti.

Novi superbogatuši i milijarderi, kih je i preveć, nisu srićni; živu u strahu, njihova ljudskost je pokvarena, a život izgrižen lakomnošću. Nisu u ravnoteži. Njihova nesrićna lica zivaju s društvenih mriž, a neki, ki sebe držu važnim i kanu biti nazočni – nazvani „adabei“ - želju sjajiti u njihovom sinju.
 

Povijest človičanstva pozna i čuda bogatih ljudi, ki su darivali svitu: nesebično su se zauzimali za ljude, za obrazovanje i odgoj, za škole i sveučilišća, za socijalnu pravičnost, za otvaranje djelatnih mjestov, za bolnice, skrb i zdravlje, za pravičnu plaću, za kulturu i umjetnost, za ravnopravan pristup žen svakomu zanimanju, za ukidanje dičjega djela i ropskoga služenja – prem je svit svenek iznova u neredu.
 

Franjo Asiški – ljetošnje jubilarno ljeto nas spominja na 800. obljetnicu njegove smrti – „Poverello“, Siromašak, postao je zagovornik siromašnih i kritičar pokvarenoga društva ter Crikve, ka je zaslipljena bogatstvom.

Majka Tereza, slaba, krhka žena, pokazala je i živila to, da umirajući i betežni, položeni na ceste Kalkute, tribaju ljudsku blizinu i pažnju ter da im nigdo ne smi oduzeti njihovo ljudsko dostojanstvo.

Čuda žen i muži je dala stara Crikva – poznate i manje poznate – sve do našega vrimena, i usred neizmjerne muke bojev, mučilišćev, plinskih komorov i progonov. Oni ostaju spasitelji u vrimeni, kada se svit sam sebe odriče.
 

Takovih ljudi je i danas: oni ki u sirotišći redovničkih zajednic serviraju juhu, oni ki griju prenoćišća za one, ki nimaju krova nad glavom, oni ki u bojni ruševina u Gazi, Ukrajini i na mnogi drugi mjesti povezuju rane i pokapaju mrtve, oni ki ohrabruju psihički betežne, sprohadjaju ovisnike, čuvaju novorodjene, ki su anonimno ostavljeni od majkov, stoju uz umirajuće i sprohadjaju ih do poslidnjega daha ter vraćaju dostojanstvo iskorišćavanim i prodanim ženam.

Oni, ki batru, ozdravljuju, slušaju, ohrabruju i oživljavaju. Čuda puti su te pomagajuće ruke redovniki, redovnice, kršćani – ljudi, ki su u svojem životu našli Boga.
 

Siromaštvo ipak ima posla s Bogom. Bog kršćanov je siromašan/ubog Bog, neki, ki se za človika i njegov bezbožni svit muči. Človik dostkrat pokusi, ovoga Boga izdati, njemu oduzeti glas ter ga aldovati neznatnosti. Bog je med nami zvećega uskraćen. Nismo li morebit momentano na tom, da ljude i svit od Boga otudjimo? Ravno zato tribamo sveto vrime korizme, da pomireni živimo s ljudi, s njihovim svitom i s Bogom. Prez njega smo siromašni, ubogi.

Slika: Pixabay