Moru li kršćani vjerovati u Boga bez Vazma? More li biti človik kršćan, ako je goristanje Jezuševo u velikoj mjeri strano vjeri, a križ Otkupiteljev postao sredstvo kulturnih svadjov? I ča je onda, ako se Vazam reducira na ponovno budjenje prirode, a kršćanstvo na ekološko i socijalno djelovanje?

Ča je onda, ako Vazam postane samo tradicija s palminimi kitami, šareni jaji, ka se tajedni pred korizmom moru kupiti na sajmu, čokoladnimi i plišanimi zeci i slično? Kada je rič o okusu i trgovini, fantazija nima granice. Familije kod vazmenoga stola ne sidu skupa, skupno vazmeno jilo je postalo stari običaj, a vazmeni izleti su putovanja u daljinu, ka zauzmu mjesto protulićnoga skupnoga svčevanja.

Vazam – tradicija, ka je postala stara? Vazam – svetak za one, ki su ostali u prošlosti? Vazam – vazmeni relikt? Ni sami kršćani već ne vjeruju bezuvjetno u Kristuševo goristanje, pišu novine svako ljeto. No Vazam ni stvarnost, ku človik stvara, Vazam ni činjenica umjetne inteligencije, nije ča izmišljeno, nije pobožna utopija. Vazam je već od prvog punog miseca u protuliću i prominjivog datuma Vazma u kalendaru. Vazam je Božja stvarnost! Vazam postoji samo u zajedničtvu s Bogom! On doprimi Vazam, On je Bog goristanja! Bez Vazma Bog bi bio izdajica, samo stari grišnik. Njegova radosna vist izgubila bi svitlo i postala prijetnja; kršćani bi ostali dobri ljudi, pametnjakovići, moralne lutalice, za svenek prevareni i zaslipljeni. Ali Bog kršćanov je goristali Bog – ili bi već odavno odstupio. I u trenutki škurine Božje nazočnosti, u svitu prolazne vjere, ljudske gizdosti i ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu, Božja rič i čežnja za
Njim ne smiju utihnuti.

Vazmeno svidočanstvo kršćanov mora durati, a poruka Evandjelja o Goristanju ne smije biti izobličena ili obesmišljena. Na početku Evandjelja, radosne visti o Bogu i Njegovom otkrivenju, stoji svidočanstvo Vazma. Za Vazam je Bog razorio stare slike o Bogu, ganuo je revoluciju, usudio se na prevrat, potjerao zlatno tele u pustinu, stvorio človika i njegov svit nanovič ter dao žitku da se probije. Ar Bog je mlad. Gdo to more vjerovati, ta je jako obdaren; gdo to taji, propada; a gdo o tom sumnja, u dobroj društvu je prvih vazmenih svidokov vjere. Žene i muži, onda i sada – svi su bili obuzeti žitkom, susreli su Goristaloga. Ta susret je zahtjev vjere, on minja život.

I tako kršćani svenek svečuju Vazam. To ni pobožno spominanje na povijesne dogadjaje i na čuda vjere. Vazam se dogadja! U žitku, i onda kada ljudi trpu od muke, umiru, kada ih ubiju, gladuju, bižu, kada se ćutu isključeni, poniženi i križevani, kada im se ne dopušta dojti na svit, a ipak se ufaju, ljubu i vjeruju. Veliki petak s Raspetim, Velika subota s bezdanom groba i njegovim silaskom u pakao, vazmeno jutro s odvaljenim kamenom pred praznim grobom i susreti se s Goristalim – sve je to stvarno. Tako o Vazmu korak po korak prilazimo stvarnosti žitka. I on ide pred nami.

Slika: Pixabay