U organizaciji Hrvatskog vikarijata Željezanske biškupije i ovo je ljeto održan Nabožni dan za svećenike, dijakone i angažirane laike, kot snažan duhovni poticaj u završnici korizmenoga vrimena. Susret je održan u Čajti, u okviru tradicionalnoga godišnjega shodišća, s ciljem zajedničkoga sabiranja u molitvi, meditaciji i slušanju Božje riči, ko je kulminiralo svetačnim euharistijskim slavljem u čast Blažene Divice Marije u Vincjetu. Ov dan još jednoč je potvrdio važnost zajedničtva i duhovne obnove u životu Crikve, osobito u vrimenu izazovov i nutarnjih preispitivanjov.

Mir kot Božja kategorija i izazov današnjice

Program Nabožnog dana začeo se u farskoj dvorani u Čajti, kade je nazočne pozdravio i duhovnim nagovorom obogatio mons. dr. sc. Mario Tomljanović, generalni vikar Riječke nadbiškupije, koga su mnogi nazočni već upoznali na duhovni vježbi u Lovranu 2023. ljeta. U svojem izlaganju mons. Tomljanović stavio je u središće temu mira, promatrajući ga kot duboko Božju kategoriju, osobito u svitlu aktualnih bojnih zbivanja u svitu a posebno u ovom ljetu sv. Franja Asiškog.
 

Istaknuo je kako je govor o miru danas rijedak izvan crikvenoga konteksta, dok ga Crikva, na čelu sa Svetim Ocem, neprestano naglašava kot temeljnu vridnost. Kot snažan primjer naveo je sv. Franju, ki je u vrimenu sukoba i nesigurnosti imao hrabrosti susresti se sa sultanom, donoseći mu radost Evandjelja. Upravo takav pristup, bez „performansa“ i vanjske demonstracije, nego s autentičnom i konkretnom duhovnošću, ostaje trajni model za kršćanski žitak.
 

U tom kontekstu naglašena je i potriboća da se vjera ne reducira na strategije, sastanke i strukture, nego da u središtu ostane živi odnos s Bogom u Jezušu Kristušu. Korizma je vrime u kom se nemir prepoznaje i preobražava u mir, a otvoreno srce postaje mjesto susretov s Bogom i bližnjimi. Osebujno je istaknuta opasnost zatvorenosti u vlastite perspektive, kade se Crikva more izgubiti med krajnosti – med pretjeranog klerikalizma i nejasnog liberalizma – umjesto da bude nazočna „na terenu“, med ljudi.

Poziv na izgradnju mostov i autentičnu komunikaciju

Centralni dio nagovora bio je usmjeren na pitanje osobnoga poslanja: kamo nas Bog danas poziva da budemo mosti? U vrimenu obilježenom podjelami, primjer sv. Franje Asiškog nanovič se pokazuje kot aktualan – on stoji med sviti, gradeći moste onde kade drugi vidu zide. Most, kot je istaknuto, znači prepoznati i podržati rast drugoga, ne zatvarati se u vlastitu perspektivu i ne dopustiti da nas slabosti drugih obeshrabru.

Komunikacija i ljubav istaknuti su kot temeljni alati evandjeoskog djelovanja. Evandjelje mora ostati središće žitka i djelovanja, a kateheza jedno od ključnih sredstvov njegovoga prenošenja. Osebujan naglasak stavljen je na jednostavnost u komunikaciji s vjerniki – ar u složeni i apstraktni govori čuda puti se gubi bit poruke. Crikva je pozvana govoriti jasno, razumljivo i blisko človiku.
 

U tom svitlu dotaknuta je i dimenzija poniznosti, ka ne smije biti shvaćena kot pasivno povlačenje, nego kot sposobnost istinske komunikacije i otvorenosti. Primjeri iz različitih kršćanskih tradicijov ukazuju na potrebu dubljeg razumijevanja vlastitih izrazov pobožnosti, da bi oni zaistinu peljali u odnos povjerenja i predanja Bogu.

Obraćenje srca i dinamika duhovnog žitka

Završni naglaski nagovorov usmjerili su se na nutarnju preobrazbu človika. Srce ko se „daje oblikovati“ prepoznato je kot znak ufanja i prostor istinskog obraćenja. Upravo takovo srce omogućuje da jednostavna rič ili gesta postanu nositelji promjene u žitku drugih, ali i upozorava kako lako nepromišljena rič more udaljiti človika od Crikve.

Istaknuto je kako Bog ne osudjuje, nego liječi – ča je temeljna poruka Svetoga pisma. Svetost ni perfekcionizam niti vanjsko savršenstvo, nego sloboda diteta ko zna da je ljubljeno. U tom kontekstu podsjećeno je na misao sv. Augustina o Bogu ki prebiva u dubini človikovoga bića („kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara i tako nova, ti si bio u meni a ja izvan sebe“), kao i na nauk kardinala Newmana ki savjest naziva „Kristuševim vikarom“ u človiku.
 

Duhovni žitak zahtijeva stalnu otvorenost rastu i oblikovanju. Opasnost leži u uvjerenju da je osobni razvoj dovršen, ča more dovesti do nutarnje stagnacije. Suprot tomu, evandjeoski put poziva na trajnu dinamiku, ravnotežu i otvorenost Božjem djelovanju. Primjer Jezuševoga susreta sa Samaritankom pokazuje kako Bog ulazi u ljudski „disbalans“ kako bi človika vratio u puninu i poslao ga kot svidoka Radosne visti.

Na kraju, naglašena je centralna uloga ljubavi, ka človika preobražava u onoga koga ljubi. U euharistiji, kot vrhuncu susretov s Bogom, ta se ljubav ostvaruje na najdublji način, postajući izvor snage za svakodnevni žitak i poslanje.

Nabožni dan u Čajti tako je i ovo ljetu bio snažan duhovni dogadjaj, ki je nazočne potaknuo na dublje promišljanje o vlastitom pozivu, odnosu prema Bogu i bližnjim ter odgovornosti u izgradnji Crikve kot zajednice mira, ljubavi i ufanja.

Slika: Géza Völgyi