Premislite si ovo: saznali ste vist o betegu prijatelja. Imate pri sebi vračtvo da ga ozdravite. Umjesto da se popašćite k njemu, vi čekate dva dana. I on umre. Neg tako. Projde. Drugi se oko vas držu za glavu, da ča vam je?! Pustili ste da dobar človik premine. Zač? Zač on? Zač bilo ki?!

U glava Jezševih učenikov bio je oblak neznanja. Puno pitanj. Rastuća neizvjesnost ka je bila dosežljiva. No, bilo je ovde još čega: straha, da. Ali ne one ka vas ganja prema dvojbi. Jednostavno ste morali zakoraknuti u škurinu, pažljivo pipajući nogom kamo stanete a znali ste da je pod vami čvrsto tlo. Samo niste znali kako ono izgleda. Zastrašujuće? Sigurno. Bez ufanja? Nikada.
 

Jezuš je rado imao Martu, Mariju i brata Lazara, znao je da je betežan no nije veljek reagirao. Zač? (Opet taj- zač!) Zato ar ljubav ni svenek friška, ali je svenek ciljana. Ima smisao i rimu. Ta rima je čuda puti i rima boli, kot je na kraju bilo i sa Jezuševom smrti na križu. Ide u ritmu Jezuševih suzov: kad plačemo mi, plače i on, premda vidi cijelu sliku. On zna da će se Lazar goristati, ter zove sve već svidokov da im probudi ili učvrsti vjeru.

Ali i plače, ar onde kade Božje suze padnu, nikne novi život. Naša bol je njegov humus, naše raspadanje tijela, propadanje njegova šansa. Uz jedno zrno ko triba posaditi u to raspadjeno tijelo, a zove se- vjera. Ne vjera da ćemo sve učiniti savršeno, vjerovati bezdvojbeno, „zaslužiti“ Božju ljubav ovimi ili onimi djeli. Dakako, njemu je važno ča činimo, ali važnije pitanje je jesmo li nazoči. Marija se pašći na grob svojega brata ar zna da je Učitelj onde. I ona i Marta imaju istu bol zbog gubitka brata, hranitelja i branitelja. Sad je Jezuš ovde da im pokaže da smrt nima zadnju riječ.

Boju se zbog vonjbe raspadanja u grobu, postavljaju pitanja, kot da bi se protivile otvaranju groba. Boga ne straši naše raspadanje, ni tjelovna ni duhovna. Mnogi sveci su kroz stoljeća potvrdili ovo svojim dvorenjem betežnika , svojimi upornimi molitvami, ispovidanji. Koga straši raspadanje tijela, ostatki, hladne kosti, bilo bi dobro da se malo posadu uz Jezuševih nogu i upiju mu nazočnost, uču od njega. A svim nam je to potribno, baš svima. Odgovor na smrt je zahvala- zahvala za život, za uslišenje, za uporno nastojanje očuvanja vjere, za povjerenje u ponovni susret.
 

Jezuš zove Lazara imenom. Isto tako, kot zove tebe: „ Eva, dojdi van!“ Ne kad ti se tijelo preda, ne zadnji hipac, ne nekada, nego sada, onde kade te triba.

Drugi će te odriješiti od tvojih povezanosti, ar po goristanju drugim je dano da te oslobodu iz stvarnih ili metaforičkih vezov, odnosno da ti omoguću da ideš slobodno, neopterećen/a grihom ili krajem.

Slika: Pixabay