Svoje iskustvo vjere teško je opisati. Teško je izraziti riči, „ne dá se dirati“, da parafraziram popularnu pjesmu „Crvene jabuke“, „Ima nešto od srca do srca“.
 

Nekada riči nisu potribne, nego djela, da bi vjeru pokazali. Kako i žena na vazmeno jutro, moramo projti do toga groba, te crikve, pohoditi te ljude, da bi se odazvali zvonu, ki nas vuče. Ča je žene vuklo na vazmeno jutro Jezušu na grob? Običaj? Bol? Ili neka, od boli još diblja, neshvatljiva želja, biti sa ljubljenim licem? Vjerovatno je odgovor sve nabrojeno. Mogli bi samo zamisliti njihov šok, kada su shvatile da ga ni!
 

Ne čuda kašnje, šok je zaminila euforična radost. Zanimljiva je ta rič „euforija“. Zapravo dojde od grčkoga jezika, i znači „dobro nositi“ (eu- phoreo). Žene su „dobro nosile“ vist o goristanju. Zač? Ar nosu novi život, bez obzira na vlastito potomstvo, i ta sposobnost, ta zadaća, poziv ako tako kanimo, ne prestaje s brojem njihovih ljeta. Evo malo „sladoleda“ za razmišljanje. U rajskom vrtu, ili u simboličkom početku svega, Zlo je prvo pogodilo ženu. Napao ju je za uglom s privlačnijom ponudom vječnoga života. Do dan danas, ideja vječnoga života ostala je neutješna tiha muka svih nas u nekom obliku. Pogledajte neg, koliko smo filmov o vampiri snimili! No, Bog je snalažljiviji od našega razmišljanja o vampirizmu. On nas prestiže. Da ispravi našu pripravnost da idemo suprot njegove volje, grih, nudi ča još privlačnije. Vječni život s Njim!
 

Ča će nam vječni život ako smo sami? Ili, Bože ne daj, na tužnom mjestu Zloga.
 

U trenutku doznanja o Jezuševom goristajanju nastane med učeniki zblud. Naravno, bio je zblud i onda u rajskom vrtu. Zblud žalosti. Sad se je pojavila mješavina nevjerice i radosti. Za nevjericom se krije zapravo strah od razočaranja. Mogla bi se stoprocentno valjati, da je tako (i ako, valjanje kot aktivnost ne preporučam, neg samo kot govornu figuru). Drugimi riči, svoju „euforiju“ ne znate prenositi na drugoga, ne znate ga uvjeriti da vjeruje. Kot ni križ ne morete predati drugomu, tako ni radost vjere ne znate prenositi kot kakov predmet. Drugi zna samo sam pojti do groba i uvjeriti se da je živ! Ali nije ni to prava „frka“. Frka nastane kada spoznamo da je živ, nikamo ne ide, neće nas ostaviti, pa ča ćemo sada?! Moremo samo zaminiti „plod spoznaje dobroga i zla“ za kruh i vino. Već ne moremo shranjiti Jezuševo tijelo. Ne moremo tako činit, kot da ne bi bio živ. U oltarskom kruhu, i u našoj ljubavi, ma kako bojažljiva bila, shranja se drivo života, On sam. Aleluja!

P.S. Neki pametniji od mene su davno rekli, da sve ča ima veze s Jezušem mora se zapisivati. Ja djelam ovo u jednoj od varijantov. Razmišljam „na glas“ o evandjelju, manje-više. Vi sigurno imate svoj glas.

Slika: Pixabay