Svaki od nas ima svoj Emaus. U vrimenu prvih apoštolov, Emaus je bilo selo poznato po izvori tople vode. Još i naziv „Emmaus“ ni naziv mjesta nego naziv njegove zadaće; doslovnoga značenja „topli izvor“. Znači da govorimo o mjestu ozdravljenja kad se topla voda iz prirodnog izvora hasnuje i dan danas za ozdravljenje čuda betegov.
 

Dva učeniki, od kih poznamo Kleofaša kot Jezuševoga rodjaka, ki su se bojali za svoj žitak, bižu iz Jeruzalema shraniti se u malo, nepoznato mjesto, kade su znali u miru biti anonimni. I mi danas bižimo u svoje „Emause“, kada sumnju „ne vračimo“ vjerom nego svojimi pretpostavki za nekoga ili za ča. I naš Emaus funkcionira otprilike dobro dok nas ča ne prestraši ili rastuži, i krug biga se nanovič gane. Učeniki nisu tudjinci tuge ili straha. Dobro je poznaju.

Njihov učitelj je raspet, umro je. Njeva ufanja, iako živu kade u škurini, kot sime, još nisu našli put klijanja u zemlji polamjenoga srca. Potribna im je pomoć. Ipak, učitelj im je svenek u glavi. Za njega govoru. Goristali Jezuš povezan je s njimi neraskidljivom vezom zadnje večere kad je sebe dao za hranu. Savez u njegovom tijelu i krvi saveza je diblja od rodbinske veze. Slično joj zna biti već i manje samo prijateljstvo. Učeniki su se po njegovoj smrti razbižali, ni do svakoga jednako friško došla rič o goristanju.
 

Ali Ljubav najde način. K njim u obliku tudjinca dojde Jezuš. Ov „tudjinac“ je zanimljiv. Prvo, zanima se za drugoga. Zanima ga njeva priča, njeva bol. Čut kani od čega se boju. Ni to ona naporna znatiželja ljudi ki rado zabadjaju nos, nego iskreno zanimanje onoga ki uliva povjerenje. Kad dostane njevo poverenje, počne im se otkrivati. Prvo, iz stajališća Pisma. Spomene ih ča je sve ur o Kristušu rečeno. Kad ih spominje, kani…projti.

Neobjašnjivo povjerenje, ko učeniki imaju prema tom strancu zbunjuje ih i privlači u isto vrime. Kanu da s njimi večera. Božja dinamika veze je zanimljiva. Daje sve odgovore ali ne onako kako bi ga kanili čuti. Strefiti se kani s nami, ali ne pod naši uvjeti, no pritom najveć cijeni našu želju za njim. Pusti nas blizu, ali ne moramo ga svenek viditi, ni prepoznat. Čuda puti se shranja na škuri mjesti. U rana, ke bolu. U neizvjesnosti.
 

Jezuš lamje kruh. Način, na ki to čini, riči ke izgovara, spominjaju učenike na nekoga. Pa to je njev učitelj! U tom hipcu kad su se ugledali, on nestane.

A oni razumu, kade je bio cijelo vrime. U na prvi pogled praznom prostoru med njimi dvimi, med njimi i med zajednicom. U diljenju, za skupnim stolom kade se jede u radost Ocu.

Slika: Pixabay