Sakramenti su riziko! Oni nisu nevažne stvari, nisu nagrada za dobre i pobožne, nisu čudotvorne stvari ni medikament iz cirkvene apoteke. Ne potribuju recepte, kontrolu, ni maturu. Sakramenti se ne moru odvojiti od žitka –  niti od strane oni ki su u službi farnikov, i su pritom čuda puti jako pterećeni. Sakramenti nisu stvar ćuti, nisu uljepšanje, folklor niti znanost. Ipak, postoji sakramentalna teologija ka bi bez antropologije, egzegeze i biblijske znanosti, bez dogmatike i poznavanja crikvene tradicije, bez ljubavi prema jeziku i kulturi, bez pogleda na lipo, na umjetnost i arhitekturu, bez humanističkih znanosti, bez ljubavi prema znakom i simbolom uvenula.
Sakramenti nisu komplicirani – oni su iskreni. Oni daju život kot temu za razgovor i minjaju ga. Oni su djelovanje Boga, oni djeluju i izazivaju žitak, ar Bog ni lažljivac i ima vrimena i strpljenja. On se zamiša ne iz sile i ne grubo, nego pozivajuće, milosrdno, nježno i nenametljivo. U vazmenom vrimenu ili za vrime Duhov, i u njihovoj blizini, dili se čuda sakramentov. I to je dobro.
 

Nekad mislu ljudi da moru odlučiti, da kada i kako Bog more do njih u sakramenti, su li dovoljno zrili za primanje sakramenta i ča sve more biti u sakramentalni slavlji.
Sitnice i navažne stvari se jako istaknu: kakova pratež, koje kitice, kakov ambient, ka crikva, kakova mužika, ka jačka, i ki dili sakrament?

Pri tom zabu da sakramente dili samo Bog, vjerniki primaju dare i milost, a djelitelji sakramenta su Božji alati.
 

Ki organiziraju diljenje sakramentov morali bi poslati na odmor. Ni oni ni drugi ne bi se smili mišati u najosobniji susret človika i Boga, ni u njihovo trajno prijateljstvo.
Pitanje je li krst diteta dobro ili bi se moralo čekati na kasniju „slobodnu” odluku, ni važno pitanje. Mišljenje da je sakrament crikvenoga prisega dodatno opterećenje polag matičnoga prisega i umanjuje veličinu ove životne stvarnosti.
 

Gdo prvo pričešćanje pretvara u jednokratni dogadjaj, a za bermanje misli da je to korak u odraslost, osiromašuje život i goni Duha Svetoga od sebe.
Koga su zaredili I za svoj poziv misli da je to samo djelatno mjesto ili vlast, morao bi si izabrati ča je bliže zemaljskom životu. Ki tvrdoglavo ponavlja da je bez griha i savršen, on človik laže – i to je isto tako grih. A gdo odbija Boga ki ozdravi u sakramentu bolesničkoga pomazanja, nima budućnosti.
Sakramenti činu čuda, oni znaju oživiti život. Ki je othiti, stavlja Boga u kut – ali On ne zaboravlja ljude! Ar Utjelovljeni je pravi Božji sakrament!

Crikva, ka samo govori i pretjera raspravu, a ne djeluje i ne stavi ruke na ljude, ta crikva neće biti plodna, biti će prazna. Slavljenje sakramentov je seizmograf vjerodostojne vjere i veličine i istinitosti života.

Slika: Roland Schuller