Obećanje slanja Duha Svetoga učenikom jedno je od glavnih obećanj ke Jezuš daje za stolom poslidnje večere. Za to da se ostvari- on mora projti.

Meni najdraži dio Ivanovoga evandjelja, „Velikosvećenička molitva“, ka zauzima cijelo 17 poglavlje, finale je posredničtva Jezuša Kristuša, svećenika, onoga gdo stoji iz na raskršću odlukov, obraćenja, susretov i za njih posreduje. Zagovara ih. Hrabri. Batri. Pelja. Po Jezuševoj žrtvi na križu, goristanja i u nebo zastupljenja, ta se uloga dovršava silaskom Duha Svetoga. Do toga trenutka Jezuš je med svojimi učeniki bio nazoči u tijelu, pa onda i proslavljenom tijelu, već se razdajući u kruhu koga su medjusobno blagovali njemu na spomen.

Sada je tomu pridodan još jedan vid zajedničtva: u Duhu više ni barijerov, i ni mjerodavno su li učeniki ovde ili onde, moru biti poslani kade god ih nadahne. Po Duhu Jezuš zauvijek ostaje s njimi i sprohadja ih svejedno kade su oni. U njihovimi rukami, ke polažu dileći Duha drugim. U njihovom je dahu, tom prvom znaku života, ki ih čini sposobnima prenositi Jezuševe riči ke im doziva u pamet.
 

U njihovimi misli je, moru ćutiti ča komu triba, iako su jako daleko. U njihovimi oči i jasno pokazuje put kuda tribaju koracati, koj braći i sestram ići. A ono najbolje od svega? Sve to imamo i mi. Čuda puti toga nismo svisni, koracamo kroz život zaboravljajući na prve znake nazočnosti Duha Svetoga u naši životi. Išćemo izvanredne znake, i bit će ih, ali prvo evo svakodnevnih.

Ti znaki su:

1. Hrabrost- kad je potribno svidočiti svoju vjeru, ne nužno ispričanimi svjedočanstvi, već djelom, ovde smo neopozivo „svoji“. Snalazimo se kot riba u vodi, pripravni smo i moremo drugim pokazati svoj kršćanski identitet. S naglaskom na ovome „kada je potribno“. Potribno je svenek, ali je i važno razlučiti vrime i mjesto. Takva hrabrost proizlazi iz uvjerenja da je Kristuš s nami, stalno.
    
2. Ljekovitost- naša nazočnost drugim postaje kot mazilo. Ljudi su čuda puti, već puti i s pravom, zabrinuti za svoje duhovno, duševno i tjelovno zdravlje. Naša nazočnost u tom vidu je kot mazilo. Od kontakta s nami drugi se ćutu bolje, laglje. Morebit nisu čisto ozdravili, ali u svakom slučaju im ublažavamo boli. A morebit ih to s vrimenom, katkada i odmah, otpelja do potpunoga ozdravljenja. Spomenimo se ovde i sakramenta bolesničkoga pomazanja i pomirenja, koliki je to dar Crikve ozbiljno betežnikom, onim, ki se boru s grihi.
    
3. Radost- ne, nismo lažno pozitivni, on tip ki govori „sve je u redu“, bez pokrića. Ali svakako moremo s pouzdanjem u Božju milost reći „sve će biti u redu“. Radost i žalost ne moraju biti suprotivni jedna drugoj. Suprotivnost radosti je zdvojnost. Moremo, paradoksalno biti i radosni i žalosni u isto vrime. Radosni zbog toga da je Bog s nami, stalno.
    
4. Znatiželja- opet ne ona ka je „mačku ubila“, već zdrava znatiželja poznavati istine o Bogu i njegovu svitu, ter ih željiti prenositi dalje. Zbog nje vjerojatno i čitate ove rede.
    
5. Ljubav- bez ikakve sentimentalnosti, sirova, nepatvorena ljubav ka obuhvaća sva prethodna četiri znaka, razlog, zbog kojeg vjerujemo, zbog kojeg željimo i činimo dobro drugoga. Da, „dobro drugoga“. I to čuda puti boli, ar podrazumijeva odluke, ke ustupaju mjesto nečemu novom.

Plodi Duha Svetoga

ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost i čistoća sprohadjaju vaša djela, a neki su vidljivi odmah u vidu promjene, ka kot misečeve faze, idu svojimi ciklusi. Aleluja!

Slika: Pixabay