Človik ne živi samo u sadašnjem trenutku, živi iz prošlosti i gleda prema budućnosti. Gdo živi samo za trenutak, propušta ono važno. Gdo živi samo u prošlosti, grčevito se drži sponinkov i gaji nostalgiju.

A gdo biži u budućnost, gradi utopijski svit. Takvi obliki biga od života ponavljali su se u svi vrimeni – u društvu, kulturi, politiki, religiji, pak i u Crikvi. „Moderan“ ne znači da se suočavam s izazovi sadašnjosti ili da sam već došao u današnje vrime. Osim toga, trenutno zapravo ne živimo u modernoj dobi, a mnogi, ono što je trenutno „u modi“ ili „popularno“ pogrišno identificiraju s onim što je moderno. Budu li tehnička dostignuća, virtualni sviti i umjetna inteligencija, ka ni obdarena razumom, pomoć u tom, da ov svit bude bolji, ili će od nas ljudi načiniti pomagače i učiniti nas ovisnim o njoj, to još ne znamo. U svakom slučaju, gdo taji prošlost i kani je shranjiti, ona će prlje ili kasnije dojti na svitlo drugim putem. Gdo potiskuje budućnost i ponaša se kot da sve ča dolazi odvisi isključivo o nami, potiskuje Boga, ar Bog je budućnost – život, ki nikada ne prestaje. Ta život se ne more isplanirati, ne more se producirati, ni sačuvati u neprominjenom stanju. A gdo biži od sadašnjosti, od dobre ili škure strani sadašnjosti, vkani se. Takovi bižu od života, od svita, od brojnih otvorenih pitanj, od neizvjesnosti i od onoga ča potribuje hrabrost.
 

Neke stvari se tako dogadjaju da se sa strahom pitam: smo li postali generacije bez sutra? Na koga moremo još računati? Gdo zida budućnost? Trump, Putin i njihovi pomagači, Thiel, Musk i njihovi obožavatelji, milijardari, ki svoje bogatstvo povećavaju da prevaru ljude? Ni li budućnost prlje u ruka majkov i ocev, staremajke i staroga oca, dice i mladih ki, bez napuhanosti, ali pošteno i iskreno pišu dalje život? Vjerojatno si ni u budućnosti nećemo moći „dopustiti” da dicu gledamo kot smetnju profesionalnoj karijeri; da starije osobe preselimo u staračke dome i damo drugim da se skrbu za nje dokle je pinez; da odgoj i brigu o dici i mladih prepuštamo odgojiteljem i učiteljem; da osobe s invaliditetom isključujemo iz društva ter da druge jednostavno ostavljamo po strani. Život je preveč raznolik, uzbudljiv i zahtjevan, da bi ga mogli reducirati na takove lakocijene šeme. Gdo dostane dite, morebit nanovič počinje moliti – ne zato ar su ga u to uvjerili teologi ili svećeniki, nego zato ar lice novorodjenoga diteta postavlja pitanja na ka sekularni potrošački način razmišljanja nima odgovor. Gdo živi sa starijimi, uči iz njihove mudrosti, iz dibinov i višinov njihovoga života ter spoznaje da je život velik izazov. Ki ne othiti patnje i proturječja života, ta iskusi da život svenek ostaje rizik i ujedno velika zadaća.
 

Bog i život pripadaju skupa. Jürgen Habermas, jedan od najvećih suvremenih filozofov, človik ki se je cijeloga života borio s pitanjem Boga, dao je do znanja da ni dovoljno jednostavno ukinuti Boga i isključiti ga iz života. Život bez njega neće postati ni lipši ni iskreniji. Pitanje Boga ni stvar osobnog ukusa, ni projekt nostalgije, ni utopija niti obmana o budućnosti. Bog i človik skupa pišu povijest – prošlost, budućnost i sadašnjost. Oni su skupa u igri u koj ni gubitnika ni pobjednika.

Slika: Pixabay