Vrući ljetni dani i val vrućine u juniju teško su nas napali, osebujno ljude, ki su betežni ili se ne moru braniti. Mnogo ljudi je preminulo i u Europi, a da ne govorimo o žrtvov vrućine na drugi suhi i za život opasni kontinenti i država. Čini se da se je svit na to već naučio. Ne svitski boji su oni ki prvenstveno povećavaju broj migrantov, nego brezizglednost života i preživljavanja, manjkanja vode, propadanje žetve ter življenje u nečlovični i opasni okolnosti. Neki to ne kanu prihvatiti i taju klimatske promjene, med njimi i oni ki imaju veliku političku odgovornost. Drugi opet pretiraju. Mislim na klimatske aktiviste, ki su se lipili na ceste i na njihove silne postupke; i oni su već postali dio prošlosti.

Mislim na papu Franju i njegovo pismo „Laudato siʼ“ ter na njegov neumorni angažman i nastojanje da digne svoj glas, da pogleda na siromašne i izrabljene, da opominje na odgovornost za stvorenje ter da potakne gospodarstvo i industriju na promišljanje i promjenu. Ali proširenje cestov, reduciranje ograničenja brzine, ovo ili ono električno vozilo, nekoliko vjetroelektranov i fotonaponskih postrojenj (Photovoltaikanlagen) neće hitro preminiti svit, dokle se još svenek čini i pokušava ono ča naranjuje ov svit i kozmos. Neodgovoran broj satelitov u svemiru postao je novi faktor moći i zasluživanja, zračni promet naglo raste, nebo se zamagljuje, a pitka voda se bez brige troši. Životni izvori se razbijaju, a jedinstvo: človika, prirode, stvorenja i Stvoritelja već je dugo razbito. Tlo se zapečaćuje, a plodna zemlja se suši. Prepričenje izgradnje ove ili one atomske elektrane danas u diskusija već nima veću važnost, ar su se težišća i gospodarski interesi premjestili. Oružje, pa i nuklearno oružje, producira se u takovom opsegu da človiku zastane dah.
 

U ovoj vezi pada mi na pamet biblijska rič: „Podložite si zemlju.“ Neki su i kršćanom pripisivali odgovornost za izrabljivanje našega planeta. Ali ova biblijska rič hrabri nas na odgovorno zahadjanje sa stvorenjem i sa svim ča je stvoreno. Ki zatvara oči pred Stvoriteljem, jedva će prepoznati ov izazov i ovu zadaću. Ni nove tehnologije, računalni programi i umjetna inteligencija ne moru zaminiti človika. Kreativnost, sposobnost ljubiti, sposobnost trpiti, živost, sućut i empatija ne moru se prenesti na mašine. Kade se človičanstvo iznutra isprazni, raste strah, prosječnost postaje mjerilo, a ljudi izgubu svoju stvaralačku snagu i se najdu u evolucijskoj slipoj ulici. Transhumanizam, ki je s one strane človičanstva, pelja u smrt, iznutra prazni ov svit i završava budućnost.
 

Uprav u ovi vrući dani života ne bih kanio faliti one ljude, ki realno i s ufanjem živu u ovom svitu i ga suoblikuju, ki svoje vlastite lome, rane i granice akceptiraju, ki svoje dare i hendikepe unosu i ki još imaju radost u nastajanju, ki vjeruju u rast i cvitanje drugih ljudi, ki vjeruju u svit i u stvarnost Boga, Stvoritelja. Kako bi izgledao svit bez Boga?

Slika: Pixabay