Cijeli život sijemo ča. I onda kada nam ruke nisu vidile zemlje, naše riči, pogled, usta i djela hitaju sime nečega. U evandjelji moremo pročitati čuda prispodobov u ki Jezuš prispodobi pojedina svakodnevna djelovanja i pripetenja s nečim iz Božje stvarnosti. To neg zato, da slušači bolje razumu, ča nam on kani reči, nego i zato, ar Božja stvarnost ispreplete naš život, da zrcali smisao našega djelovanja u vječnost.

Kada govori, na primjer, o sijaču i sijanju, veliki broj ljudi se okupi oko Jezuša, da se s obale mora premjestiti u čamac da bi im uopće prispodobu ispričao. Oni ne znaju ča će im on reći, ali ipak su onde, da ga slušaju. Naši odnosi, pa i on najvažniji, s Bogom, su retrospektivni. Moremo ih razumiti ako gledamo najzad. Čuda puti čujemo kada ljudi kažu "Kad 'odvrtim film', onda...".  Tako se i Božja volja čuda puti more jasnije viditi gledano iz sadašnjeg trenutka najzad. U ljudskoj prirodi je sakupljati spominke i iskustva, svoja i tudja, ter od njih činiti smislenu cjelinu. No, sijanje se svenek odvija u sadašnjem trenutku. U svoji ruka držimo samo sadašnji trenutak. I u trenutki velikih tragedijov, svenek je sime samo sadašnji trenutak, ono ča od njega napravimo. I prispodoba o sijaču ima retrospektivnu funkciju: sijač more samo najzad pogledati i viditi kade je sime palo prema urodu ki vidi pred sobom sada.

Pred nekoliko dani, kada sam išla kroz grad, strefila sam se s jednom svojom nekadašnjom učenicom. Izgledala je isto i skroz različito: bila je isto ono dite ko se smijalo iz klupe i pitala me da li ju se znam spomenuti. Prvo ča mi je palo na pamet je, da izgleda isto tako kot nekada, samo je narasla. Kad se nasmijala, prepoznala sam ju. Ispričala mi je kako je na studiju i ufa se, da će djelati u školi. Ča je rekla, zvučilo je kot pravi izbor.

Razveselilo me čuti sigurnost u riči, ke je izgovorila: zna gdo je i ča kani. Nešto ča je čula i doživila, izgleda da je palo na plodno tlo. Ako najzad pogledamo, moglo se ćutiti da je ovde rič za dite, ko zna ča kani, ima svoje cilje. Njezini rezultati govorili su i onda za to, ali urod se još čekao, da tako kažem. To je jedan slikovit primjer kade se more viditi ono zač govori Jezuš: Božja volja išće plodno tlo, kot na primjer djetlić na stablu išće kade će ubosti kljunom da najde hranu. No, nismo svi isto tlo za sva područja života. Za neka životna pitanja smo kamenito tlo, iz kojega ne naraste ono ča bi tribalo. Za druga nam se pak koren uhvati plitko, pa odredjenom dobru u našem životu fali trajnosti. Ni svenek lako "od stabla viditi lozu". Čudaputi stablo zakloni pogled, priguši zvuke pa se moramo izboriti čuti djetlića koji kucka po njemu. Zato postoji jedno sjećanje ko ruši prošlost i spaja ga u sadašnjost i pripeti se u svakoj euharistiji. Upleteno je u tkivo naših djela i kaže "Ovo činite meni na spomen...".

Čini nas da se spomenemo da je sijanje, Božje i naše, milosni trenutak ako gledamo dogadjaje iz tog kuta, razmišljajući ča mi sada poručuje. Onda moremo čuti kako rasipni sijač hita sime, ko šušti u dodiru s tlom i otprimiti ga kamo ono mora ići- u vlastito srce.

Slika: Pixabay