Gradišćanski Hrvati su svenek išli na shodišća, bili svenek hodočasniki. Shodišće je dio njihovoga života, njihove vjere i njihovoga duhovnoga jerbinstva i to je u njohovi geni. Kot on, ki je četvrt stoljeća mogao doživljavati i suoblikovati njihova godišnja shodišća u Celje, dobro znam o čemu govorim.
 

Kad je bilo shodišće, ni bilo jako nesporazumov – ali jednoč se je dogodilo, da je došlo do velike diskusije. Diskusija se je dogodila zato, ar hodošasniki nisu znali odlučiti, da iz istoga sela ka grupa će ulazit sa štatuom Putujuće Celjanske Marije u Celje. Shodišća Hrvatov živu već stoljeća i peljaju na mnoga sveta mjesta: u Celje i Juru, na Brig, u Lovretu i Vincjet, kot i na mnoga druga hodočasna mjesta u Austriji, Madjarskoj, Hrvatskoj i u drugi zemlja.
 

I ja znam za izazov i euforiju ki su povezani sa shodišćem. Po maturi sam se ganuo u Celje, vjerojatno iz zahvalnosti za dobro položenu maturu iz matematike, ka je za mene još i danas pravo čudo. Tri puti sam piše išao od opatije Svetoga Lambrehta do Celja starim utemeljiteljskim putom, ar Celja ne bi bilo bez redovnikov iz Svetoga Lambrehta. Tako su kroz stoljeća u Celju i u Svetom Lambrehtu – ki ovo ljeto svečuje 950 ljet postojanja – mnogi mladići iz Gradišća, Hrvati, Ugri i Nimci, uprav na ovi mjesti našli svoj životni put i svoje zvanje. I biciklom sam se vozio u Celje, a ovo sveto mjesto mi ni bilo strano još od ditinjstva.
 

Ali u Lourdesu ili Fatimi nikada nisam bio, a Medjugorje mi nije daleko samo zemljopisno, nego i osobno. Pohodio sam grob svetoga Jakoba, sveta mjesta u Svetoj Zemlji i Jezuševe slijedi. Uz to sam pet ljet živio u Rimu. To je bilo dovoljno vrimena da pohodim grobe apoštolov, mučenikov i svetih papov ter čuda put molim pred Marijinim kipom u baziliki Santa Maria Maggiore, u marijanskoj crikvi u koj je papa Franjo na kraju svojega zemaljskoga shodišća našao svoje poslidnje počivališće. Ni druga hodočasna mjesta nisu mi ostala nepoznata: sveta Hema u Gurku, kot i mnoga druga sveta mjesta u Austriji, u susjedni zemlja i u Gradišću.

A ono ča sam propustio ili nisam kanio učiniti u vrimenu ko mi je još darovano neću već moći nadoknaditi, koncentriram se na pravo shodišće – na shodišće svojega života. To je za mene, ali i za svakoga človika, put prema Bogu. On je cilj i on će to svenek ostati. Ovo iskanje nadvladava samozadovoljnu ukorenjenost na jednom mjestu i znači mnogo već nego nemirno lutanje bez obveze.

Ono daje životu glas, našim korakom vjerodostojnost, a našemu iskanju cilj: susret s Bogom, ki nas na početku života presenećuje, a na njegovom kraju s punom čežnjom i nestrpljenjem čeka. Vjerujem i ufam se da mi on i nadalje dolazi ususret, da me išće i sprohadja, jača me u vjeri, ufanju i ljubavi, podupira me u mojoj potrebitosti, obraća se k meni svojom nezasluženom milosrdnošću u slabosti, nevolji i žalosti, vrači ono ča je slomljeno, osposobljuje me da ustrajem i daje radosti novi polet. I tako smim vjerovati da je Bog on pravi Hodočasnik ki gleda na ljude, strpljivo na nje čeka, prima ih k sebi i pripravit će im slavlje koje nadilazi sve ljudske predodžbe i sva očekivanja.

Dobro je biti hodočasnik, ostati na putu i nikada ne zaboraviti cilj. Ar cilj Božjega shodišća je človik, a cilj človikovoga shodišća je Bog.

Slika: Anna Maria Scherfler