Po 103. put, gradišćanski Hrvati iz svih krajev naše biškupije ali i oni ki živu u okolni zemlja, Ugarskoj i Slovačkoj, piše ili drugimi sredstvi ali srca punog ufanja i radosti, stupili su pred Blaženu Divicu Mariju Celjansku u njenoj baziliki. Hrvatski vikarijat Željezanske biškupije i ovo ljeto organizirao je pobožan i bogat program od petka do nedilje navečer kada su se na milosnom i glavnom oltaru u baziliki minjale svečevanja Boga u euharistiji, molitva, jačka i razne pobožnosti, dok su rijeke hodočasnikov došle u Celje.
 

Vlč. Branko Kornfeind svečevao je kot glavni celebrant prvu sv. mašu kod milosnoga oltara u petak, u koncelebraciji sa hrvatskimi svećeniki, a posebna je bila čast nazočnost u peržbiteriju biškupa mons. dr. Egidija Živkovića, ki je svojim činom pokazao jedinstvo sa svojimi svećeniki. Svetu mašu su muzički oblikovali kantor David Prior i tamburaši farnika vlč. Branka Kornfeinda. U svojoj prodiki, vlč. Branko istaknuo je ličnost sv. Augustina, ki se tog dana liturgijski svečevao. Suze njegove majke Monike, neprestana molitva i post, dopeljali su ovoga “izgubljenoga” mladića na put do Boga, po raskalasnom životu i iskanja mira i pomirenja. Uprav ga je to učinilo jednim od najvećih teologa kršćanstva, ki se i danas rado čita i promatra kada smo i mi zabludili i napustili stazu k Bogu. Suze Monike su i suze naših majkov i bližnjih kim su zasuti naši puti, suze iz kih su se rodile duhovna zvanja a mi smo postali bolji ljudi. Marijine suze za Jezušom su one suze majkov ke zbogondavadu dici ali s ufanjem u goristanje. Danas, pred Marijom Celjanskom razmatrajmo to otajstvo žalosti i brige, znajuči da nas ona razumi, sprohadja na svakom našem nastojanju, zato i dojdemo u ovolikom broju pomoliti se njoj, Majki svih gradišćanskih Hrvatov. Na kraju svoje prodike vlč. Branko je uz tamburicu otpjevao svoju novo skladanu jačku sa tematikom Sv. Avgustina i zaključio svoju prodiku.
 

Drugi dan shodišća, u subotu u jutro u 7.00, sv. mašu za pokojne kod milosnoga oltara svečevao je don Ivan Vukčević, uz sasluženje dijakona Mihaela Marlovića i oblikovanja kantora Davida Priora. Današnje slavlje mučeništva sv. Ivana Krstitelja don Ivan je ishasnovao, da dá u svojoj prodiki snažan kontrast med Herodešom i Ivanom Krstiteljem. Herodeš je Ivana smatrao „pravednim i svetim“ i rado ga je slušao, ali ni dopustio da njegova rič preminji njegov život. Ivan je, naprotiv, ono ča je vjerovao i nazvišćavao dosljedno živio, iako ga je istina stajala života. Zato Evandjelje i danas postavlja pitanje svakomu od nas: smo li samo slušatelji Božje riči ili dopuštamo da ona minja naš život?
 

Spomenuo je i Jezuševu žalost po Ivanovoj smrti: Jezuš pozna bol zbog gubitka bliske osobe. U tom svitlu sveta maša u Celju bila je osobito posvećena pokojnim – onim, ki su dio životnoga i hodočasničkoga puta prošli skupa s nami, a sada su stigli pred nami.

Kršćanska žalost, medtim, ne završava kod groba. Naše životno shodišće usmjereno je prema susretu s Bogom. Zato smo svoje pokojne povjerili Božjoj milosrdnosti, moleći ujedno da i sami imamo hrabrosti ne samo slušati Evandjelje, nego ga i živiti, zaključio je don Ivan.
 

Po molitvi Očenaša pred glavnim oltarom, svećeniki sa glavnim celebrantom i ovoljetnim jubilarom vlč. Zdravkom Gašparićem, dijakonom Marlovićem, ter uz koncelebracijom biškupa Živkovića, svečevali su svetačnu svetu mašu u čast mučeništva sv. Ivana Krstitelja a uz muzičko oblikovanje orguljaša Davida Priora i Folklorne grupe Koljnof, ki su svojom muzičkom vještinom na tradicionalni instrumenti tamburicami, berdami kot i svojim glasom, uzveličali ovo slavlje.
 

Glavni celebrant vlč. Zdravko u svojoj prodiki osvrnuo se na svetak i mučeništvo Ivana Krstitelja, kot simbol Crikve – mučeničke crikve, oblikovane krvlju svecov i svetic ki su posvidočili vjeru u Kristuša i dali nam živi primjer Božje nazočnosti u ovom svitu. Glavni celebrant je istaknuo da našem društvu mučeništvo nije razumljivo, dati život za svojega bližnjega i Boga, uprav onako kako je i Jezuš za nas dao na križu. Ta primjer „davanja sebe za druge“, vlč. Gašparić prikazao je i kroz kontinuiranu pomoć dici i svim ugroženim u Ukrajini, kamo već više ljeta osobno ide i nosi pomoć svim kim je potribno. Rekao je da je najveća nagrada jedan iskreni dičiji smih i radost dobijenom daru u obliku pomoći, osobito u mjestu kade zbog posljedica boja ni prodavaonice sa osnovnimi stvari, ter je i tako mali čin dobročinstva izvor velike radosti ka se samo na tom mjestu more ćutiti. A za to, kako je rekao, potribno je jedinstvo, potribno je raditi kot jedno srce, kot jedna duša, potribno je da svi igramo, kot se kaže nogometnim riječnikom,„za jedan tim“, da bi mogli dati najviše i najbolje.
 

Na kraju mašnoga slavlja direktorica Hrvatskog vikarijata dr. Kristina Glavanić čestitala je u ime svih jubilej 30 ljet svećeništva vlč. Zdravku Gašpariću i vlč. Romanu Frydrichu, farniku fare Gijeca.

Otpodne se je vjerni narod skupaspravio na Kalvariji, kade se sa farnikom vlč. Ivanom Karallom molio Križni put, a potom i pred svetačnu svetu mašu i otajstva Očenaša ke je predmolio dijakom vlč. Marinko Kelava.
 

Po svetačnom ulazom Putujuće Marije Celjanske sa svojim vjernim narodom Hrvatskog Židana, kod kih je prebivala prošlo ljeto, kod glavnog oltara, u koncelebraciji sa svećeniki i biškupom Živkovićem svetačnu svetu mašu predslavio je p. Anijan Mogyorosi OSB rodom iz Koljnofa, redovnik Benediktinske opatije Tihanj. Uz orguljsku pratnju Davida Priora i oblikovanje tamburice „Hrvatski Židan“.
 

U svojoj prodiki farnik Mogyorosi izdvojio je tri dimenzije Marijina otajstva: povjerenje u Boga, prihvaćanje trpljenja ter život u zajednici. Marija na Božji poziv ne odgovara iskanjem sigurnosti i svih odgovora unaprijed, nego povjerenjem. I onda kada ne razumi, kot prilikom iskanja dvanaestogodišnjega Jezuša u Jeruzalemu, ostaje vjerna Božjem obećanju. Njezina ljubav pritom ni zatvorena i prisvajajuća: kot Jezuševa Majka i učenica ostaje skupa s apoštoli i postaje primjer života u vjeri i zajedničtvu.
 

Drugi dio prodike povezao je Marijin primjer s trimi temelji europske kršćanske kulture ke je papa Benedikt XVI. sažeo slikom Jeruzalema, Atene i Rima. Jeruzalem predstavlja vjeru i odgovornost pred Bogom, Atena razum i traganje za istinom, a Rim pravo, red i odgovornost za zajednički život.

Te tri slike postaju i pitanja za naše obitelji: Komu živimo? Ča je istinito i dobro? Kako moremo dobro živiti skupa? Uprav u povezanosti vjere, razuma, ljubavi i odgovornosti obitelj more najti čvrst temelj i u složenosti današnjega vrimena. Na kraju ostaje poziv na zahvalnost za sve ča je dobro, ali i na poniznu molitvu za Božju pomoć onde kade u našem osobnom i obiteljskom životu još ča „šepa“.
 

Na kraju, kot je to svenek i bilo subotu navečer, vjerni se narod sa svojimi svećeniki otpravio jačkom i molitvom u procesiju sa svićami ulicami Celja, kade su kot velika plamena rijeka išli za kipom Majke Božije, noseći na usnami i srcu svoje molitve, prošnje i sve one ki nisu mogli dojti ljetos na shodišće. Na kraju procesije, dijecezanski biškup Živković udilio je svoj blagoslov. Jačenje pri procesiji je peljao kantor Eduard Jahns.
 

Poslidnji dan shodišća začeo se je jutarnjom sv. mašom za pokojne kod milosnog oltara, ku je svečevao fra Stjepan Lukašević, uz muzičko oblikovanje Davida Priora. U svojoj prodiki istaknuo je da svaki od nas na shodišće donosi ča u svojem srcu: zahvalnost, obitelj, beteg, brigu, dite za ko moli ili morebit ranu ku nigdor drugi ne vidi. Zato shodišće ni samo put od jednoga mista do drugoga, nego predsvim put srca prema Bogu.

U Celju dojdemo pred nebesku Majku znajući da se majki ne mora sve objasniti. Ona razumi i ono ča ne znamo izgovoriti. Pred Mariju moremo dojti takovi kakovi smo i jednostavno joj reći: „Majka, peljaj me.“

Majka ne more svenek riješiti svaki problem svojega diteta, niti ukloniti svaku teškoću. Ali more ostati uz njega i reći: „Ovde sam.“ Uprav nam to govori i Marija kada nosimo križ betega, samoće, starosti ili vlastitih pogriškov. Nismo sami. Ona ostaje uz nas i svenek nas pelja prema svojemu Sinu.
 

Mi Hrvati kroz stoljeća imamo osobitu ljubav prema Mariji. Naši su stari u teški vremeni molili, hodočastili i vjeru prenosili svojoj dici, pouzdajući se da ih Majka neće ostaviti.

Svete Očenaše u 9.30 predmolio je dijakon vlć. Georg Vuković a potom je pred glavnim oltarom biškup Egidije Živković, u koncelebraciji sa svojim svećeniki ter sasluženju dijakona, svečevao svetačno mašno slavlje, ko su muzički oblikovali fara Nova Gora pod peljanjem Roberta Novakovića i kantor David Prior.
 

U svojoj nadahnutoj prodiki gopodin biškup je postavio pitanje ko povezuje današnje hodočasnike s generacijami njihovih predaka: zač su naši stari stoljeća dugo hodočastili Majki Božjoj Celjanskoj i zač mi i danas dojdemo u Celje? Odgovor je sažet u dvije temeljne riči: vjera i zajedničtvo.

Prvi i najdiblji razlog svakoga shodišća je vjera i nasljedovanje Jezuša Kristuša. Evandjeoske riči: „Ako me gdo hoće nasljedovati, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i ide za mnom“, dobivaju vidljivi izraz u hodočasničkimi procesijami ke s križem na čelu idu u celjansku baziliku. Križ pokazuje za kim hodočasniki idu i ki je konačni cilj njihovoga puta.
 

Naši su stari dobro znali kamo moraju pojti kada su ih pritiskali beteg, nevolja, strah ili nesigurnost. Došli su Mariji kot Majki koj moru reći svoje radosti i žalosti. I sama celjanska bazilika simbolično govori o tom putu: hodočasnik najprlje dojde pred Mariju na milosnom oltaru i pred nju polaže ono ča nosi u srcu; potom susreće Mariju ka je i sama prošla putem križa i boli; a pogled prema Mariji kot uznesenoj Kraljici spominja ga na kršćansko ufanje i cilj prema kojemu putujemo.

Shodišće zato postavlja i osobno pitanje: kakova je danas naša vjera – živa ili smo ju samo jerbali? Živa vjera očituje se u molitvi, nediljnoj euharistiji, sakramenti i konkretnom dobru prema drugomu. Marija na milosnom kipu pokazuje prema Jezušu i kot da svakom hodočasniku ponavlja: Kristuš je on, kojega trebamo nasledovati; On je cilj našega puta.

Druga velika vridnost hrvatskoga shodišća u Celje je zajedničtvo, materinski jezik i kultura. Celjanska Marija stoljeća dugo okuplja hrvatske vjernike iz različitih far i krajev ter povezuje gradišćanske Hrvate prik državnih granic. Ovde se vjera ispovida na materinskom jeziku, gaji se hrvatska jačka, molitva, tradicija i kultura, ali predsvim ćut pripadnosti zajednici.
 

U vrimenu u kojem slabu veze unutar obitelji, sela i društva, Crikva je pozvana nanovič biti misto susretov. Crikveni prostori ne tribaju biti samo mjesto bogoslužja, nego i otvorena mista molitve, razgovora, druženja i povezivanja ljudi. Čuvanje vjerskoga i narodnoga zajedničtva zato ni okretanje protiv drugih, nego služenje jednih drugim – u duhu gesla: „Ne protiv drugoga, nego za drugoga, ar sloga je moć.“

Na kraju je upućena molitva Celjanskoj Mariji da i buduće generacije sprohadja na njihovom putu, hrabri ih u radosti i žalosti ter im pomogne očuvati ono ča su primili od svojih starih: vjeru u Kristuša, hrvatsko zajedničtvo, jezik i kulturu.
 

Ovo ljeto je bila čast, da su u nedilju došli hodočasniki i iz Republike Hrvatske. Neki od njih su bili slučajno i prošlo ljeto diozimatelji shodišća i bili su oduševljeni od toga, ča su doživili. Tako su se ovo ljeto angažirali, došli sa pet velikih autobusov i bili jako srićni da su mogli biti nazoči pri svetoj maši željezanskoga biškupa Živkovića. U ime svih hodočasnikov iz far Lobor i Mihovljan i KUD-a Golubovec su kot znak pažnje predali lip dar gospodinu biškupu i imali su svoj program pred večernicom, ki je oduševio vjernike. Po pobožnosti dragi hodočasniki iz Zagorja su pokazali i njeve tance pred bazilikom i dali su cijelom shodišću jednu veliko bogatstvo, jedan malio dio lipe naše. Najveće bogatstvo je bilo da su dopeljali i mlade ljude, ki su bili presrićni i radosni da su mogli biti dio ovoga shodišća.
 

Svetačnom večernicom, ku je svečevao vlč. Marko Zadravec a muzički oblikovali kantori David Prior, Balasz Orban, Morice Krenn izvršilo se je predanje Putujuće Marije Celjanske od fare Hrvatski Židan fari Nova Gora, ke su ovaj svetačni liturgijski događaj svojom pjesmom i oblikovali.

Sa suzami u očima, molitvi i jački na usnami ali punoga srca, veliki broj vjernikov pozdravio se sa ovogodišnjim skupnim shodišem gradišćanskih Hrvatov, ki već od stoljeća pokazuju svoju privrženost Majki Božjoj Celjanskoj i njenom sinu Jezušu. Kroz tri dana velikoga broja svetih maš, pobožnosti, molitve i jačke, vjerniki su imali priliku okripiti se od svakodnevnih brigov i života, ter zastati pred Otajstvom i najti mir u svom srcu.

Ovo shodišće je oblikovalo mnoge generacije, prenosi se kot rič žive vjere, živi kot spominak u povijesti mnogih obitelji a na ovoj generaciji je obaveza da ov plamen ljubavi i vjere prenesu dalje – ne kot pučku pobožnost, nego kot živoga Boga – da bi se neugasiva vjera Hrvatov ovoga područja svenek prenosila dalje, kot znak jedinstva vjere, kulture i identiteta, ki se i dalje gradi i čuva od zaboravov.

Slike: Željezanska biškupija