Školsko ljeto počinje – za dicu i mladinu, za roditelje i stare roditelje, za učiteljice i učitelje i za mnoge druge. Još se nisu stišale rasprave o školskih prazniki, ke su počele zbog pretoplih školskih tajednov u juniju, a da tada još nigdo nije znao da će sve tajedne praznikov biti tako vruće. Kad se govori o školi, javljaju se različna, često i suprotna mišljenja. To je znak da škola nije nikakov gotov i završen koncept.
 

Ministarstvo, direkcije za obrazovanje, roditelji, predstavniki roditeljev, učiteljice i učitelji, odgojitelji i drugi ki se bavu podučavanjem i pomoćom pri učenju – svi oni imaju različne poglede i polaze od različitih pristupov.

Nisam siguran da li se za to zanimaju sami školari ili samo njihovi zastupniki. Škole nisu pokusne ustanove ni mjesta za provodjenje ideoloških konceptov. Neki stranački koncepti su zastarili, drugi su postali opterećenje. Tako se danas govori o kampusu, a već ne o školi. Ni sve, ča je nekada činilo staru školu, danas nužno zastarilo. Nekoliko toga tira nas na razmišljanje, a drugo će se opet vrnuti. Školske zgrade su negda bile neprevidive, dobro izgradjene i dobro rashladjene; novije zgrade od kontejnerov stvaraju kratki dah i nove probleme. U škola su negda bile uredjeni službeni stani za direktore i učitelje, škole su bile njihov dom. Školari nisu bili od previše zabrinutih roditeljev dopeljani ravno u razred niti su ih roditelji čekali pred školskim vrati.

Dica su znala put u školu, sa svimi njegovimi zaobilaznimi puti, i nisu bila vezana za pomoć roditeljev, za mobitel i nadzor roditeljev. Škola i puti do škole pripadali su školskim prijateljem, a i učiteljem, ki su bili uzori, znalci i mudri ljudi, i većinom humanistički obrazovani. Strogost, pa i kaštige za školare, rado su im se oprostile i pred roditelji zatajale. Roditelji se nisu mišali u nastavne plane i ure, nego su imali povjerenje u pedagoge. Učitelji i roditelji još nisu tribali advokate, a školari psihološku pomoć, premda su životni uvjeti bili teži, siromaštvo veće, ali život ni bio tako razdijeljen i rastrgan.

Današnje ogorčenje ni bilo način govora od čera. Put do škole, ki smo išli piše, bio je dar, dovoljno dug da se potučemo, posvadimo, razgovaramo jedni s drugimi i izmislimo tajne plane. Za putovanje u glavnu školu ionako nismo imali pinez za autobus – osim zimi – pa smo svaki dan morali voziti biciklom 20 kilometrov. A u internatu i gimnaziji morali smo se skrbiti za čišćenje svih prostorov i dobro zasukati rukave. Nigdor ni govorio o dičjem djelu, iako smo morali pomagati na roditeljskom gospodarstvu, u štali i u hiži, od sapiranja i ribanja podov pa sve do čišćenja štale. Naučili smo šparno postupati sa školskim materijalom i nismo mogli imati sve ča bi bilo lipo, ali i za hasnovanje. Školske knjige nisu se hitile, nego su se kupovale i prodavale. Dobro uvezane i zaštićene, neke knjige, ke su bile u obiteljskom vlasništvu, bile su već treći put u mojih rukah; i njih sam morao kupiti od svojih starijih bratov.
 

Naučili smo ča je život i ča ga čini. Ne iz sile i ne samo zbog ocjene – dobra ocjena bila je dar, a ne zahtjev. Plaćene privatne ure, da bi se na silu postigla dobra ocjena, ionako si nismo mogli dopustiti.

Roditeljski razgovori u gimnaziji bili su zapravo samo razgovori za majku, ka je mogla plakati kad je to bilo potribno. Oci za razgovore sa školom nisu bili dostupni.
 

Neke stare stvari od čera ipak ne bi tribalo zaboraviti kad se govori o školi. Društvene mriže, zabrana mobitela, zabrana rupcov, prijetnje nasiljem i nasilje, školski teror, prijetnje, cinično sveznanje, prevelik utjecaj stranoga stanovništva i integracija, nerealni zahtjevi, oholost i nepoštovanje, povrede i psihičke smetnje, pritisak roditeljev za uspjehom i školske prisile – to su samo neke od stvarnosti današnjega školskoga svakodnevnoga života.
 

Ni tomu tako dugo: škola i obrazovanje, nauk i študij bili su privilegij samo za mali broj dice i mladih. Bili su to redi i njihovi utemeljitelji, žene i muži, ki su dici i mladini omogućili širok pristup obrazovanju. Bez neumornoga truda naših željezanskih sestar, zemlja bi danas drugačije izgledala, ar su mnogi prošli kroz njihove škole. Uprav crikvene škole i škole redov su one za ke vlada veliko zanimanje i ke ne moredu ponuditi dovoljno mista. Zač je to tako? Vjerojatno su ipak blagoslov.

Slika: Pixabay