Križ je simbol, koga poznaju ljudi po cijelom svitu i u svakoj kulturi. Najdemo ga na i u naši crikva, na grobi kršćanskih cimitorov, kot sastavni dio različnih spomenikov. Nosimo ga oko vrata na lančiću, a – ufajmo se – da se najde i u naši domi na dobro vidljivom mjestu.
 

Križ ni ugodan simbol, kakovi su drugi simboli, ki u nami budu pozitivne osjećaje. Najčešće ga povezujemo sa smrću, ar je Jezuš na križu umro, premda na križi čudaputi ni ne vidimo korpus, odnosno prikaz njegovoga tijela.

Križ je kontroverzan simbol, ki u nami budi želju za bigom, i nimamo ga rado izlagati u različiti ustanova u ime političke korektnosti. Ipak, za one ki vjeruju u njega, križ znači puno već od dvi jedna na drugu položene drivenih letvov.
 

14. septembra Crikva svečuje svetak Uzvišenja svetoga Križa. Na mjestu mojega ditinjstva, nedaleko od centra Rijeke, na istoimenom brigu stoji kapelica Svetoga Križa. To je skromna mala kapelica, ka više sliči na malu hižicu, a prvi spomen o njoj ide sve do 17. stoljeća, kada se navodi pod imenom „Sveti Križ nad Vezichu“. To je bilo mjesto kamo su stanovniki Gornje Vežice i Podvežice došli obavljati svoje pobožnosti. Došli su i ljudi s Trsata i iz Drage, premda su i oni imali svoje sakralne prostore. Sve to pokazuje koliko je ta mala kapelica ljudem značila i kako je važno mjesto imala u njihovom vjerskom životu.
 

U starom vijeku na vrhu briga stajala je obrambena utvrda, a kasnije je nekome došla na pamet misao da upravo na njezinu vrhu izgradi kapelicu. I ovde moremo najti povezanost s legendom o podrijetlu samoga svetka Uzvišenja svetoga Križa.

Jedan dio pravoga Kristuševoga križa pripadao je carskom hižnom paru, Konstantinu i Heleni. Carica Helena pribavila je ovu svetu relikviju, da bi bila postavljena na poštovanje u baziliki Goristanja, ka je bila uzidana nad Svetim Grobom u Jeruzalemu. To se dogodilo u 4. stoljeću. Otprilike dvisto ljet kasnije Perzijanci su oteli svetu relikviju.

Po četrnaestogodišnjega boja s njimi, car Heraklije uspio ju je nanovič zadobiti. Na svoji rameni nosio ga najzad u Jeruzalem, kamo je pripadala – na Golgotu.

Po legendi, nije mogao dovršiti vraćanje svete relikvije na njezino mjesto, ar ga je na putu prema Golgoti ča zaustavljalo. Kada je po savjetu mjesnoga biškupa islikao svoju carsku pratež i se kot siromašan človik ganuo prema Golgoti, mogao je relikviju otprimiti najzad na njezino mjesto.
 

U ovoj jednostavnoj legendi shranja se važna poruka, ka vridi i za on drugi križ, samo nam poznat, koga nosimo kroz svoj život: da bi mogao dojti na svoje mjesto, odnosno da bi zadobio svoj smisao, moramo priznati da smo mali i da smo pred Bogom potribni njegove pomoći.

Nasuprot tomu, biti potriban ljudem more biti naporno, uzaludno, a i opasno. More nas dovesti u nepovoljan položaj, u kom smo ovisni o nekomu, pa pogrišno mislimo da nam samo ta odredjena osoba more dati ono ča nam je potribno.

Prava potrebitost pak ni nametljiva, a ipak je nazočna; ona ne vridja naše dostojanstvo, nego u sebi nosi poruku o potribi za „goristanjem“ neke situacije, odnosa, pothvata ili nečega drugoga.
 

U njoj ima ča konačno i diboko značajno.

Kristuš je na križu došao do kraja svojega javnoga djelovanja, ali njegovo djelovanje ni završilo njegovom smrću. Vratio se, gori se je stao – prominjen, a ipak prepoznatljiv, opipljiv, u Euharistiji nam dan da ga primimo.

Umrli Jezuš ni bio isti kot on, ki se je goristao, ar goristanje znači biti novo stvorenje: postati onakvim, kakovi se, skupa sa svim živim svitom, ufamo da ćemo i mi jednoga dana biti.
 

Od hiže mojega ditinjstva do kapelice Svetoga Križa more se dojti za malo već od pol ure hoda, ovisno o tomu ide li človik kraćim putem ili ne.

Pogled ki se od kapelice pruža na cijeli zapadni dio Kvarnerskoga zaljeva, a prema jugoistoku i na njegov dio, na otoke Krk i Lošinj, je jako lip.

Onde vlada tišina, a nad gradom neprestano tanca lagani vitrić, nudeći osviženje i dah nečega novoga.
 

Sveti Ivan Marija Vianney jednoč je rekao: „Sve nas spominja na Križ.“

I mi smo sami rodjeni u obliku križa. To znači da je temelj križa postojao već prlje nego ga je gdo mogao razumiti.

Zato moremo u miru položiti na križ sve svoje grihe i svoje boli, ar kad bi bilo potribno, Jezuš bi za njih nanovič umro.

Samo da bi došlo goristanje.