Na svakoj svetoj maši, uz druga mašna čitanja, čujemo naviješćenje evandjelja. Već smo mnogo puti čuli imena Mate, Marko, Luka i Ivan. Nekada razumimo sadržaj onoga ča čujemo, a nekada nas paradoks dogadjajev ili Jezuševih riči, ke su evangelisti zapisali, takov zblud načini da moremo misliti da se ide za kakovu tiskarsku grešku.
 

No, ovo ni lekcija iz razumivanja Svetoga Pisma, nego podsjetnik da Božja rič, kot i ljudi ki su ju nazvistili, opiru se prolazu vrimena. Ne samo njihove riči, nego i simboli ke povezujemo s njimi.

Svakoga evangelista sprohadja neko biće u njevoj klasičnoj ikonografiji, odnosno prikazu istoga. Slika zaistinu govori tisuću riči, pa ćemo se ovde spomenuti ki simbol pripada komu evangelistu i zač.
 

Mate se prikazuje kot zamišljeni človik zrele dobi ki uz sebe ima ljudski ili andjeoski lik. Za njega se čuda puti veli da mu šapće riči evandjelja da ih zapiše. Ta antropomorfni lik je uz njega ar se njegovo evandjelje počinje Jezuševim rodoslovljem, ča ga čini diboko ljudskom pričom s kom se moremo identificirati. I mi imamo svoje rodoslovlje. I mi imamo prethodnike, potomke i suvremenike. Takov početak evandjelja, uz svoje mnoge sloje značenja, nosi još jednu važnu poruku: spominjanje Jezuševoga utjelovljenja u odredjenom povijesnom trenutku, spojeno s bezvrimenošću poruke evandjelja, stavlja iste te dogadjaje u naš sadašnji trenutak.
 

Nadalje imamo Marka. Tu smo ikonografiju čuda puti vidili: vidimo lava da je uz evangelista. Svojom bujnom grivom i odraslom dobi sugerira početak evandjelja ki stavlja nazvišćenje u trenutak Jezuševe odrasle dobi i početka njegovoga javnoga djelovanja. Pritom nas spominje na Ivana Krstitelja i njegovu „riku“ u pustini. Proročko nazvišćenje, evocirajući slike iz života proroka Danijela i njegove lavlje jame, govori nam da se Božja obećanja narodu dovršavaju u Kristušu, ki je početak i kraj.

Treći i poslidnji med sinoptiki je evangelist Luka. Njegov simbol je Jezušev hrbat, ki je bičem ranjen i spominja nas na ljudsku ranjivost iz različitih Jezuševih susretov s ljudi. Luka nas spominja da je ranjivost Bogu milija od gizdosti i sigurnosti u svojega vlašćega znanja i sposobnosti. Njegov simbol je vol, radna živina i jedina domaća živina med simboli evangelistov. Vol je ovde da nas spominja na ljudsku žrtvu, kot i na dogadjaj s početka evandjelja, kade se Zaharija zateče u Hramu s višću o rodjenju sina Ivana Krstitelja. Živine su bile krvne žrtve, ovisno o njihovoj vrsti i nakani.

Nazvišćenje upotpunjuje Ivanovo evandjelje, ko smatramo i duhovnim evandjeljem zbog njegovoga naglaska na smisao i značenje zbivanja u Jezuševom životu. Dogadjaji u njem su simbolički pažljivo birani uprav zbog svojega dubokoga značenja. Zbog toga je Ivanov simbol orao, ki čuda puti sprohadja mlado prikazan Ivanov lik. Ta mladost ni toliko spomen na njegovu dob, nego na Jezuševo sinovstvo, ter na našu duševnu, vječnu mladost ku, ufajmo se, sprohadja i mudrost. Orao prikazuje tu „ptičju perspektivu“, odnosno gledanje stvari iz Božjega ugla. To vidimo i na početku evandjelja, kade se govori o Božjem stvaranju ričju i o identifikaciji Boga s Riči.
 

Jedino človik je u stanju svoje misli i ćuti, svoju vjeru, ufanje i ljubav oblikovati u riči ke stvaraju ili razaraju tudja srca. Rič ostaje podsjetnikom na našu slobodnu volju, naš razum i one osobine ke nas činu sličnim Bogu.

Ono ča fali simboliki evangelistov je neka morska zvjerka, kot kakva riba ili ča slično. No, kad malo bolje razmislimo, ni potribno, ar je cijela Crikva akvarij pun metaforičke morske zvjeradi, ka je istodobno gizdava u svojem najgorjem, a ranjiva u svojem najboljem izdanju. Da nije tako, ni Bog se ne bi dopustio raniti.

 

Slika: Pixabay