Jedan prigovor? Morebit, a ipak ne. Umiranje pripada životu, a ne smrti. Umiranje je ljudsko. Je li umiranje vrata kroz ka Bog nutradojde, ki more i odlome života dovršiti? Ali komu pripada smrt? I gdo je smrt? I zač se je človičanstvo od pamtivijeka svenek bavilo smrću?
Sve kulture i religije su se bavile človikovim umiranjem i smrću, a tako će biti i u budućnosti. Ar smrt nikada nije bezazlena, ne moremo ju potisnuti. Umiranje se more odgoditi, umiruće se more medicinski još neko vrime držati na životu, ali smrt ne moremo zaobajti. Unatoč svim tehničkim, čudaputi nerazumnim i dvojbenim pokušajem, smrt ostaje stvarnost. Ni zamrzavanje, ni umjetna inteligencija, ni mnoge druge neznanstvene stvari nećedu človiku garantirati vječnost ku si je sam napravio. Živiti na vijeke, imati život bez granic, život na sve vijeke, bilo bi neljudski, nepodnošljivo i odvojeno od stvarnosti života. Život je ograničen i darovan na odredjeno vrime. Samo je Bog vječan. On piše vječnost, ka je za nas nezamisliva – otajstvo vjere.
 

Moram priznati: od umiranja imam strah, a od smrti ne. Ar smrt se izmiče mojoj moći, a umiranje ne. Imao sam priliku sprohoditi mnoge umirajuće u vrime kad sam, uz školu i študij, djelao u špitaju na kirurgiji. Nisam mogao podnositi da se umirajući, da bi tamo sami umrli, sami u jednoj hiži. Mogao sam moliti i sa svojimi umirajućimi roditelji ter njih, kot i preminule subrate u Celju, položiti u škrinju / lijes.

Molitva za pokojne, usrid obitelji i doma, bila mi je poznata od malih nog. Pokojni su bili izloženi u domaćoj hiži, a raspelo za umirajuće i očenaš kot dar za put bili su položeni u škrinju / lijes. Sve je bilo pripravljeno za sve člane obitelji, pa i za dicu. Pri nas je bila jedna osebito lipa hiža, ka ni pripadala svakodnevnomu životu. U njoj su se rodila dica i u njoj su se izlagali pokojni, a služila je i kot hiža za goste. Rodjenje i umiranje, odlazak u zemaljski život i prijelaz u vječni život, tako su se diboko upisali u naše mirne svakodnevice.
 

Dani oko Svih svetih i Mrtvoga goda motiviraju nas na to, da razmišljamo o svojem životu i umiranju, da ne zabimo pokojne i da ne potiskujemo smrt. To, da se bojimo umiranja, pripada človiku. Umiranje se ne da planirati, ne da se izračunati, nigdo ne more umirati na probu. I planirani suicid, ki je po zakonu moguć, povezan je s mnogimi nesigurnosti, s prešućivanjem, a čudaputi i s vršenjem nečlovičjih mehanizmov pritiskov. Umiranje od človika potribuje čuda i more ga preopteretiti. Umiranje more biti teret, ali i dar. More biti zgušnjavanje života i susret s Bogom. Za človika je smrt kraj, a ne privrimena šetnja u susidnu sobu. Za Boga je smrt početak vječnoga života, ar Bog ne postavlja granice: „Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ne donosi roda i ostaje samo!“
 

Nekada su ljudi imali čvrste odgovore na smrt i život na drugom svitu: nebo, pakao, purgatorij. Još se dobro spominjam slikovitih prikazov u mojem prvom školskom katekizmu. Medtim, danas prodikači i teologi malo govoru o zadnji stvari i o Sudnjem danu. „Prosvićeni“ vjerniki rado govoru o „svečevanju goristanja“, kada govoru o pokopu, obredu žalovanja i rekvijemu.
To gluši tako, kot da ljudi sami pravu goristanje, odredjuju Sudnji dan i raspolažu Bogom. Je li nebo zajedničtvo s Bogom, život u Božjoj nazočnosti? Je li pakao otudjenje, odvojenost od Boga i od ljudi? Je li purgatorij vrime borbe s Bogom, vrime spoznaje i milosti, ku samo Bog more darovati? Znamo samo malo, ar umiranje i smrt nisu nabrajanje činjenic i djel, uspjehov i neuspjehov, spominjanja i potiskivanja. Ar Bog je Bog života i smrti. Njemu pripadaju život, umiranje i smrt, oni mu nisu strani. On je goristanje i život. Gdo vjeruje u njega, neće umriti!“
 

I zato molim za pokojne, pohodim njihove grobe, nažgat ću sviću i vrežem si skupa ruke. I mislim na vrime, ko mi je još darovano, i molim:

„Gospodine, ne daj da propadnem, ar kod tebe je život u punini!“

Slika: Pixabay