Kolikokrat smo do sada pokazali pravu hrabrost u svojem životu? I znamo li uopće, ča to znači biti hrabar? Sinonimi su nam n. pr. pobjeda nad neugodnosti hodanja po mračni mjesti, suprotstaviti se nepravičnosti, pomoći nekomu u pogibeli ... U filmski ostvarenji hrabrost gustokrat nije hiperbola, ar je ta osjećaj teško prikazati slikovito, ali se more opisati morebit već riči (ča je dost rijetko). Ali ono, ča te ljudi natira, da pobjedu u sebi i pokažu hrabrost - to je zapravo potpuno neopisivo.
 

Mi sebe gustokrat zamišljamo u ulogi hrabroga ali i pravičnoga. A da li to ide jedno s drugim? Morebit se čudimo nečijoj hrabrosti, da zarad čemerne stvari i inertnosti, da se na to kvalitetno odgovori. Ponekad je strah jedini razlog, ki nas spričava, da reagiramo. Ali kako veli filozof Hegel: Hrabrost, ka se bori, bolja je od slabosti, ka traja. A to prevodjeno na naš jezik vjere, ljubavi: Vjera, ka se bori, neće dati mjesta strahu griha.

Ar grih je vječni strah. Djavao je u stalnom strahu - ali da povjeruje u Boga i Rič spasenja, u svitlo, ko će da obasjati. On voli da živi u mraku, kade se nakupljaju, gomilaju laži, problemi, nevjera. A mi smo u drugom strahu - da ćemo izgubiti vjeru. Isti ta strah imali su i učeniki, kada su išli na Vazmeno jutro na grob Jezušev: bojali su se, da izgubu vjeru, ar su u nju uložili svoj život.
 

Evandjelje 30. nedilje kroz ljeto nam govori o jednom hrabrom človiku, slipcu Bartimeju. Njegov strah, slipost, dalo mu je hrabrost. Njegovo dozivanje Jezuša zapravo je priznavanje vjere - pravo i istinsko Vjerovanje (Credo). U jednoj rečenici “Jezuše, sine Davidov, smiluj mi se!” on je rekao srž naše vjere. Ta ubogi, nesrićni človik, slipac od rodjenja, ki nije nikada vidio svitlo sunca ili plavetnilo neba, boje jeseni ili lice roditeljev, moli za milost. Hrabro, samopouzdano doziva Jezuša i želji, da progleda! Ta emocionalni naboj u ovoj paraboli je jedan od najjačih odlomkov Novoga zavjeta.
 

Bartimejovo dozivanje Jezuša bila mu je poslidnje ufanje u životu, poslidnja prilika, da izliječen krene u novu realnost, novi život, napusti mrak i za svojim Jezušem koraca dalje. A za ovo, stvarno je potribna hrabrost. Mogao je ostati na tom mjestu i prositi koricu kruha, čekati mirno smrt a svaki dan u svojem mraku biti sebi dovoljan. Ali ne: on je istupio svojom vjerom u svitlost i u nju zakoracao hrabro, ne znajući ča mu novi život nosi. Jezuš mu je potvrdio: “Poj, vjera tvoja te je ozdravila!”.
To i nam danas odziva, samo da li to čujemo ili vidimo od vlastitoga slipila? Bartimej se je zaufao u Jezuša i krenuo za njim. Ki nam još primjer triba, da bi i mi isto to hrabro učinili?