U odnosu s ljudi, našimi prijatelji, obiteljom ali i našimi vjerniki (govorim kot klerik) gusto nam se čini, da dajemo premalo. Barem mi, ki imamo osjećaj, da drugi daju već, mislimo, da moramo vrnuti nekoliko puta u odnosu na ono, ča smo primili. Na primjer, ako nas prijatelj pozove na večeru, naravno da ćemo vrnuti. Ukoliko nas kotrigi obitelji saslušaju u intimni razgovori o problemi, svakako da ćemo i mi biti pripravni, da vrnemo istom mjerom.
Ako nas vjerniki fare pohvalu za prodiku, pripravljamo se za naredni put još bolje. Sve su to ljudske mjere uzvraćanja ljubavi, poštovanja a posebno povjerenja. Kažu da je povjerenje kot zrcalo: ako se razbije, more se ono pobrati u kusići najzad - ali uvijek će ostati, da se vidu one puči.

Obzirom da smo stvoreni na lice Božje, jasno je, da ćemo to lice i u svojem zrcalu (dakle, prema sebi) ali i prema drugim imati upravo onako, kako bi željili, da drugi imaju prema nam. Takov odnos od nas želji i sam Bog. Ne zato da bi on bio zadovoljan, nego da načinjimo medjuljudski poredak, redoslijed, ki pokreće ov svit i na kom se zasniva sva filozofija ljudskoga roda.

Ipak, mnogi volu, da se pokazuju, da su viši i bolji od drugih, u svojoj opravi, ponašanju, sa svojim novcem i stvari. Volu, da stvaraju hijerarhiju u odnosu na druge i tako pravu lažnu sliku i lažni svit, u kom živu. To je kot turam od kartov, ki se prvim vjetrićem zruši a s tim i svi ti mali i beznačajni životi. Ipak, za tim ostaje jedna velika - laž. A na njoj se ne more graditi ništ. Takovi su pogibelni u gradu i na trgi a najpogibelniji u crikvi: u prvi su redi, uvijek najbolji vjerniki, kritiziraju sve od molitve do svećenika, sve pratu, a kad triba pokazati nutrinu, onda ih nije nigdir. Zato Jezuš i opominja, da je to pogibelna slika ljudskoga roda.

Ipak, u Evandjelju 32. nedilje kroz ljeto je sirota udovica od svoje sirotinje dala zaista čuda: od svojega najmanjega ona je odvojila najveć. To je u prispodobi s nekim bogatušem, isto kot da je on od svojega bogatstva dao skoro sve: stan, auto, konto u banki, zlato ... Je li to moguće, da zamislimo pod svetom mašom? Teško. Ali zato moramo imati u vidu sve naše siromašne kotrige Crikve, ki za nju daju skoro sve, ča imaju. I to je ono bogatstvo, ko mnogi ne razumu (spomenimo se primjera u pitanju sv. Lovre: Kade je kinč crikve? a on je upro prst na siromahe i rekao: Ovo je!).

Besklasno društvo je morebit utopija. To je u teoriji savršeno. Ali u realnosti potpuno nemoguće. Ali ako već ono postoji, mi kršćani tribamo da napravimo najbolje. Zato smo i pozvani na ljubav i solidarnost, da ov zemaljski put učinimo u mnogom lakšim, ar jedino ta put pelja u nebo.