Prva nedilja adventa u ljetu/A nam poručuje, ča imamo činiti na zemlji do drugoga Božjega dolaska. Pred razlikovanjem prvoga i drugoga Božjega dolaska moramo shvatiti punu potvrdu adventa i hitno opominjanje, ko je sadržano u njem: Bog je na putu k nam! Ovo je bilo sve jače pred-ćutenje Staroga Zakona. Ovo je bilo neposredno slutenje i predosjećaj Ivana Krstitelja, ki polag svih trih sinoptičarov nije željio ništ drugo činiti, nego pripraviti u pustini put Gospodinu. On nazvišćava sud, ki razdilja: “Ar je već položena sikira na žilje stabalja” (Lk 3,9).

Ča dojde po Njem, je poslidnja Božja odluka za svit. Dolazak Božji nije samo povijesna činjenica, nego dogodjaj u povijesti spasenja. Ovo je sada čvrsta vjera Crikve Kristuševe: “opet će priti u slavi i njegovomu kraljevstvu ne će biti kraja”. Svi tri liturgični teksti nedilje su usmjereni na ov Božji dolazak. Želju nas probuditi iz sna i nemara; opomenuti nas, da čekamo Gospodina. “Boki vaši neka budu opasani i svitiljke nažgane u ruka vaši” (Lk 12,35). Sveti Pavao u drugom štenju to uporno prosi na osobiti način: da moremo pokazati Božje samopribližavanje u vrimenu vlašćega života. Bog se je jur približio od časa našega obraćenja. Evandjelje ostaje potpuno uporno pri sličnoj budnosti. Ne misli na to, more li se Božji dolazak promatrati u zemaljski odnosi. Bog stupi u povijest takorekuć vertikalno s višine, za sve dolazi u on čas, kada se ne očekiva, ravno zato ga triba uvijek čekati.

Tražena budnost zahtjeva pred svim samorazlikovanje od trke svita prez ufanja, svita, ki u svakom slučaju ima unutarsvitske cilje, ali ke ništ bitno ne minjaju svakodnevne navike: “jisti, piti i ženiti se” prez previdjenja, da s Božjim dolaskom more na njih provaliti, - ča sličnoga potopu. Pavao ovo čisto ljudsko uznemirenje zove “djela škurine”, ar nisu učinjena u redu svitlosti, ka će dojti. Ukoliko je zemaljsko, nije manje cijenjen u toj svitlosti. “Jilo i pilo” ostanu, ali ne “prikoredne gošćine”, ženidba ostane, ali ne “u nečistoći i raspušćenosti”, istotako ostanu djela po polji i u malinu, ali “prez svadje i nenavidnosti”. I ako je ovo sve zemaljsko, upravlja se i vlada Božjim očekivanjem i tako ograničeno na potribno. Uznemirenje je svita san, prispio je bolji čas za probudjenje. I jur je to prebudjenje počelo, elemenat svitlosti (nikako ne u tom smislu kot današnji liberalni slogen), neko naoružanje kot s “oružjem svitlosti”, za borbu protiv ponovnoga samousnivanja u povijesti svita udaljenoga od Boga.
 

Veliko Izaijino početno vidjenje (u prvom štenju) pokazuje, da su oni, ki očekuju Boga, duhovna gora, u čijoj svitlosti se svi narodi moru snajti, ar jedino odanle dojde “pravda u svadju narodov”, jedino se onde neprestani unutarsvitski boj smiruje u mir Božji, jedino onde more po sebi škuri svit pojti “putem u svitlosti Gospodinovoj”. To se sigurno neće dogoditi - po bilo starozakonskom bilo novozakonskom pogledu - prez dilidbe i suda: jedan se gorizame, drugi ostavlja. Obećanje Boga mora imati u sebi istotako grožnju za gluhi svit.

Grožnja zapravo u smislu opomene, da budemo budni i pripravni. Za budne Božji dolazak nikako nije razlog straha. Kada Bog dolazi, “podignite glave, ar se približuje spasenje vaše” (Lk 21,28).